Vučija Luka udaljena je dvadesetak kilometara od Sarajeva, a prema posljednjem popisu u BiH (2013), utvrđeno je da ovo mjesto naseljava 249 stanovnika. Moj prvi odlazak u Vučiju Luku nije bio radi posjete tradicionalnoj gastro-turističkoj manifestaciji Jagnjijada, mada bih i to volio vidjeti, nego sam išao tragom priča o kolibi Vukov konak (oko 1.300 metara nadmorske visine). Vozio sam se iz pravca Sarajeva, preko Kovača, pa se serpentinama popeo na Hrešu i skrenuo lijevo prema Vučijoj Luci.

Sve što ćete vidjeti ukoliko malo zađete prema Ozrenu nije naročito drugačije od onoga što biste vidjeli bilo gdje maknuvši se iz gradske vreve. Selo k’o selo; male kuće, lijepa priroda, česme pored ceste, kokoši i ovce na putu i, podalje, velika crkva svetog Pantelije (izgrađena 2002. godine). Na samom izlazu iz naseljenog područja, taman kad se put usijeca u gustu crnogoričnu šumu, na desnoj strani se vidi mala kamena škola. Iako je školska zgrada renovirana, kameni zidovi otkrivaju da je izgrađena davno. Na prozorima su zalijepljeni dječiji radovi s motivima zime.

Nastavio sam dalje i nakon nekoliko kilometara naišao na drvenu kolibu koja podsjeća na Mininu pozamanteriju iz Tarantinovg filma “The Hateful Eight”, gdje su me dočekali Nepu i njen muž Jasmin, vlasnici kolibe, njihovo dvoje djece i volonteri. Saznajem da djeca ne idu u malu kamenu školu, te da ih njihovi roditelji obrazuju kod kuće. Iako zakon u BiH ne poznaje ovaj vid obrazovanja, oni su se na taj proces mogli odlučiti s obzirom na to da su djeca državljani Finske.

U drugačijim okolnostima

Homeschooling je koncept obrazovanja kod kuće umjesto u školskoj ustanovi i on je alternativa formalnom obrazovanju. Podrazumijeva da roditelji, skrbnici ili privatni učitelji obrazuju djecu, a njihova postignuća bi se mjerila prema ishodima učenja. Od zemalja u regiji, obrazovanje kod kuće je legalizovano u Crnoj Gori, Srbiji i Sloveniji, dok je u većini evropskih zemlja, uključujući i Finsku, taj oblik učenja odavno živ.

Koncept je nastao kao odgovor na nezadovoljstvo formalnim obrazovanjem, zasnovanim na reproduciranju činjenica i informacija, a ne na individualnom pristupu učenju i učenju koje će biti u funkciji svakodnevnog života. Homeschooling podrazumijeva i novi sistem ocjenjivanja i vrednovanja znanja, što bi trebalo da proizlazi iz posve nove obrazovne paradigme, one koja je usmjerena na vještine koje djeca dobivaju kroz obrazovanje.

Nepu je rođena kasnih sedamdesetih u Helsinkiju. Prema njenim riječima, Finska je tada bila prilično homogena zemlja, sa malo stranaca, i skoro svi su išli u javne škole. Nakon što su je roditelji poslali u predškolsko obrazovanje, koje nije bilo obavezno, u školu je krenula u sedmoj godini. Od tada do danas studirala je dizajn, marketing i menadžment umjetnosti u svojoj zemlji, gdje su sve javne škole i univerziteti besplatni. Upoznala je budućeg muža u proljeće 2010. Kulturološki šok, koji se, kako priznaje, i dalje ponekad pojavljuje, sustigao ju je godinama kasnije kad su preselili u Vučiju Luku.

Njihovo starije dijete imalo je godinu kada su doselili ovdje, dok je mlađe rođeno u Sarajevu. Prema tome, kaže, sve je ovo - i mjesto, i kuća, i posao koji mi vodimo - dio života.

Roditelji se uglavnom odluče za homeschooling jer djeci žele omogućiti obrazovanje u drukčijim okolnostima za koje misle da su bolje nego u školskim ustanovama, bilo državnim ili privatnim, a razlozi za obrazovanje kod kuće su različiti: od nezadovoljstva školom u području u kojem porodica živi, do općeg nezadovoljstva obrazovnim sistemom, a nerijetko su u pitanju i lični razlozi.

Ono što je neophodno u homeschoolingu i što homeschooling čini drugačijim od tradicionalnog obrazovanja je razgovor.

Homeschooling nije nešto što se upražnjava na isti način u svakoj porodici koja odluči da djecu obrazuje u kući. Svaka porodica to čini na svoj način. Neke naprave učionicu u kući, neke uglavnom drže časove u prirodi, neke imaju udžbenike, neke rijetko koriste udžbenike tokom učenja.

Neophodnost razgovora

Objašnjavaju mi da bi zajedničko za homeschooling u svim porodicama trebao biti fokus na učenje da se stvari preispituju i posmatraju iz različitih uglova. Važno je da roditelji prate razvoj djeteta usklađujući se s njim i uzimaju u obzir dječije interese. Kažu da je to koncept sukladan njivom pogledu na obrazovanje, te da im je važno da budu sigurni da djeca razumiju ono što uče i zašto.

Kažu da, kako djeca nisu dio veće grupe, imaju više vremena i mogućnosti da upoznaju sebe i da poštuju to što jesu.

Dok pričamo, djeca se igraju sa psima i mačkama ispred kolibe. Komotno razgovaraju sa volonterima i gostima i čuje se kako između sebe govore finski. Čini se da bi njihovi roditelji mogli napisati knjigu o prednostima homeschoolinga. Zahvaljujući svom izboru, provode mnogo kvalitetnog vremena kao porodica, bez da žure, uče praktično (matematiku računajući račune u restoranu i marketu ili kuhajući, engleski razgovarajući sa izvornim govornicima), provode čak osam do deset sati dnevno u prirodi između aprila i oktobra, u mogućnosti su da s djecom rade sporije i posvećuju vrijeme temama koje su im interesantnije ili koje zahtijevaju više pažnje, a djeca su slobodna da jedu, odmaraju, putuju s njima i igraju se kad god to žele. Kažu da, kako djeca nisu dio veće grupe, imaju više vremena i mogućnosti da upoznaju sebe i da poštuju to što jesu.

Ono što je neophodno u homeschoolingu i što homeschooling čini drugačijim od tradicionalnog obrazovanja je razgovor.

Razgovaramo o svemu što vidimo i doživimo. Djeca nam dolaze sa pitanjima i mi iznalazimo odgovore ili rješenja zajedno. Provodimo konstantno učenje i istraživanje, od vrtlarenja do kuhanja, od mijenjanja sijalice do klimatskih promjena. Ne izbjegavamo izazovna pitanja, već dajemo prostor svemu što im padne na pamet. Ne čitamo iz knjiga niti im držimo časove, mi razgovaramo o temama, problemima koji se pojavljuju, mogućim razlozima problema i rješenjima, često različitim varijantama rješenja.

Saznajem da su u skorije vrijeme u Vukovom konaku boravili volonteri iz Brazila, Kine, Velike Britanije, Poljske, Švedske i Finske, pa život u kolibi djeci nudi više različitih prozora u svijet.

Život u zajednici je važan aspekt života ovdje. Ne samo zajednica koju mi gradimo u kolibi nego i zajednica koju čine naše komšije i ljudi iz okolnih sela. Posjećujemo vodopad Skakavac nekoliko puta u godini, idemo na Ozren i Visojevicu i uvijek provodimo vrijeme s ljudima iz sela.

Učenje umjesto podučavanja

Obrazovni sistem u Finskoj je, sudeći prema svim relevantnim međunarodnim istraživanjima posljednjih dvadesetak godina, među najboljima u svijetu. Prosvjetni radnici su cijenjeni, kurikulum je baziran na ishodima učenja i od presudne je važnosti da se djeci olakša pristup znanju, te da budu u stanju primjenjivati naučeno u svakodnevnom životu.

Činjenica da smo mnogo vremena provodili u prirodi, da su sva djeca, i dječaci i djevojčice, bili ohrabrivani da uče, razumijevaju i propituju svijet oko sebe, te da smo podizani vjerujući da možemo uraditi sve što želimo ako se dovoljno potrudimo, dobre su strane moga odrastanja u Finskoj. Te stvari su iste i za moju djecu. Mi se silno trudimo da ih podižemo učeći ih da su ravnopravne s dječacima. Mi se trudimo da one uče umjesto da ih neko podučava.

Koliba u kojoj razgovaramo smještena je između guste četinarske šume s jedne strane i livada s druge. Gosti i domaćini nerijetko viđaju divlje životinje, a planinari, mještani, lovci i radnici često navrate da vide s koje strane svijeta su ljudi došli u njihov komšiluk. Djeca svoje “školske dane” obično počinju u 11 sati. “Rade” malo matematike, malo čitanja i pisanja, i obrađuju teme iz poznavanja prirode. Prate i neke udžbenike iz Finske, ali ne uče samo iz udžbenika, nego koriste materijale sa interneta, kao što su Khan Academy i MotionMath za matematiku, igre za čitanje i pisanje i gledaju mnogo YouTube videa. Ove godine su njihovi roditelji kupili netipičan i jako zabavan školski plan Blossom&Root.

Dnevno provodimo sat ili maksimalno dva učeći iz knjiga. Nakon toga, djeca se igraju, istražuju i nastavljaju učiti na svoj način. To podrazumijeva igru sa djecom iz sela, rad u bašti ili brigu o životinjama, odlazak u šumu, planinarenje, istraživanje... Dosta crtaju i prave stvari. Mnogo improvizujemo! Kao majka, biram rad iz udžbenika samo u određenoj mjeri, i uzimam u obzir njihovo raspoloženje i želje za dati dan ili sedmicu. Sve ono što nam se događa u životu, kao i godišnja doba, mi ugrađujemo u naš koncept učenja.

Na primjer, kada su imali posjetu porodice iz Kanade na sedam dana prošlog ljeta, svi njihovi planovi su se vrtjeli oko toga. Otišli su u dvije duge šetnje, djeca su pripremila muzički i plesni performans za goste u kolibi, išli su u obilazak Sarajeva, dok su na jesen sadili javore u bašti, organizovali Halloween party, čistili šumu i putovali u Finsku, Sloveniju i Hrvatsku. U svim ovim aktivnostima djeca su uzela učešće planirajući, organizirajući i učeći pri tome.

Sve strane svijeta

Sastajemo se sa učiteljicom koja prati naš rad, učiteljica je iz obične javne škole koju nam je dodijelio školski okrug u Finskoj, obično dva puta godišnje. Ona pregleda naše udžbenike i portfolija, te razgovaramo o svemu što smo uradili i onome što planiramo raditi u budućnosti. Iz razgovora s djetetom zaključi da li je naš rad dobar ili nije.

Dok smo pričali, osvrnuo sam se na svoje školovanje rekavši kako je jedan od bitnih aspekata formalnog obrazovanja socijalizacija i timski rad. Nisam se mogao oteti potrebi da upitam kako taj dio ugrađuju u koncept koji su izabrali za svoju djecu.

Važno u vezi s homeschoolingom je, kažu, da njihova djeca susreću ljude svih godina, iz svih segmenata života, sa svih strana svijeta

Ljudi uvijek pitaju o socijalizaciji, i to je obično prva zabrinutost onih koji su jedino upoznati sa tradicionalnim školstvom. Čini se da ljudi misle da podižemo djecu u akvarijumu, dok su javne škole jezero. Zapravo, zbog onoga što mi radimo i kako živimo naša djeca školu doživljavaju akvarijumom, a svoj svijet ne samo jezerom već okeanom. Ono što je potrebno naučiti dijete su ljubaznost, suosjećajnost, poštovanje ljudi i običaja koji su drugačiji od naših. Biti društven dolazi prirodno.

Važno u vezi s homeschoolingom je, kažu, da njihova djeca susreću ljude svih godina, iz svih segmenata života, sa svih strana svijeta. Kažu da su djeci potrebni pomoć i usmjerenje odraslih, da kroz primjere uče kako da se brinu jedni o drugima.

Snijeg je ovdje dublji nego što sam mogao zamisliti. Smrklo se i najavljuju nove padavine. Domaćini kažu da put do kolibe ne posipaju zato što tim putem treniraju biatlonci. Kolibu u Vučijoj Luci napuštam s utiskom da je homeschooling koncept koji može funkcionirati u kući u kojoj ljudi razumiju šta je obrazovanje, koja su znanja njihovoj djeci potrebna, kako učiti i zašto. No, da li to mogu razumjeti i prepoznati svi roditelji koji su se školovali u bosanskim školama na tradicionalan način? Ne pribjegavaju li oni školskom sistemu kao jedinom mjestu gdje mogu ostaviti svoje dijete tokom radnog vremena? Možemo li mijenjati obrazovnu paradigmu učeći kroz primjere?

(Tekst iz serijala Dokumentiraj obrazovanje nastao uz podršku Programa za osnaživanje nezavisnih medija IMEP)

Oslobođenje, 2020. / Fotografije: Nepu Šahinpašić