Piše: Osman Zukić | Foto: Almir Kljuno
Prošlo je skoro dvadeset godina od izgradnje prvih malih hidroelektrana na teritoriji Općine Fojnica. Pregrađene su planinske rijeke Jezernica i Kozica, a poslije toga i Borovnica. Investitori iz Slovenije su tada mještanima obećavali kule i gradove, a priča o tome „kako su to neke male simpatične vodenice koje nikome ne štete i koje doprinose razvoju kraja“ se poput loše vijesti širila među ljudima. U to vrijeme su rijetki mogli vidjeti kako ti objekti uopće izgledaju, šta njihov rad podrazumijeva i kako stvarno utječu na riječna korita.
Stotinudvadeset takvih objekata je danas u pogonu u BiH. Njihovom izgradnjom je izmijenjeno oko dvije stotine kilometara riječnih tokova.
Na rijeci Željeznici
U Fojnici, u selu Luke, živi Robert Oroz. Tamo je rođen, tamo je odrastao i tu će, kako reče, vjerovatno i umrijeti. Kroz njegovo selo protječe rijeka Željeznica. Mnogi je i danas oslovljavaju sa Gvožđanka. Kažu da je zlatonosna.
Godina je 2006. Investitori su na toj rijeci naumili graditi malu hidroelektranu „Luke“. Pozvali su mještane sela u Hotel Reumal. Trebalo im je njihovo odobrenje da započnu s radovima.
„Mi smo jasno rekli da smo protiv izgradnje“, prisjeća se Robert, „i mislili smo da tu priča završava. „VHS kamerom smo snimili ove male hidroelektrane koje su već napravljene, s namjerom da ljudima pokažemo kako ti objekti zapravo izgledaju i šta riječnim koritima bude nakon njihove izgradnje. Pitali su nas, mi smo rekli svoje i to je to.“
Kraj je ljeta 2009. Mještani su primijetili da je voda mutna. Neko je otišao i vidio bager u koritu rijeke. Pozvali su policiju. Ispostavilo se da radovi nisu prijavljeni ni u općini ni u policiji. Blokada je trajala oko tri mjeseca; svaki dan su izvođači radova dolazili da kopaju, a mještani su ih sprečavali.
„Nismo imali iskustva ni u aktivizmu, ni u pravnim borbama, niti je tada bilo sličnih slučajeva, nego smo, što se kaže, učili u hodu. Jedino oružje koje smo mi imali bila je masovnost. U svako doba dana i noći, kada je bila potreba, kada smo oglasili uzbunu, okupi se jako puno ljudi.“
Borba na tri fronta
Istovremeno, mještani su krenuli da prikupljaju informacije o projektu. Angažovali su i advokata. „Bilo nam je jasno da moramo voditi borbu na tri fronta. Na terenu, da ne dopustimo da se dalje gradi. Pravno, jer džaba sve ako se to pravno ne riješi, ako ne bude sudska presuda. I morali smo da vodimo medijsku borbu. Rijetki su o tome izvještavali tada, tako da ni mi nismo imali informacije.“
Nakon tri mjeseca, bager se povukao. Mještani su čekali presude. Mislili su da je stvar gotova.
August je 2012. Labudica ponovo dovlači bager u kanjon Željeznice, u mjesto Gotuša. Bager je istovaren na pogrešno mjesto i to je dalo vremena mještanima da se okupe, naprave špalir kako bi spriječili da mašina uđe u korito.
„Organizirali smo dežure u tri smjene, neko je non-stop bio tu, jedno je auto uvijek blokiralo prilaz, imali smo čak i rezervne dopune za mobitele. Imali smo akumulator i led svjetiljke, vodu smo pili iz izvora, napravili WC. Uhodali se lagano“.
Istovremeno je i investitor pokrenuo tužbe protiv aktivista. Takve tužbe, priča Robert, nije viđao drugdje. „Bile su to strašne cifre, pola miliona, sedamsto tisuća, milion, da se zavrti u glavi.“
Pronašli su da su građevinska i urbanistička dozvola za tu malu hidroelektranu izdane isti dan, broj za brojem, što je bio jedan od glavnih argumenata pred sudom. Mještani su zahtijevali da se radovi obustave, da se bager povuče, dok se ne završi sudski proces. „I tako, ne sluteći šta će se dalje desiti, provedosmo tu, i mi, i rovokopač, i zaštitari silni, narednih 325 dana i noći neprekidno.“
Kad je sud konačno presudio u korist mještana, bager je odvukla labudica.
Riječni aktivizam
Robert danas radi kao koordinator Koalicije za zaštitu rijeka u BiH.
Koalicija je osnovana prije šest godina i njoj su pristupile mnoge formalne i neformalne grupe građana. Okupili su se oko jednog cilja – da zaustave izgradnju malih hidroelektrana.
Nastaje pokret za zaštitu rijeka.
„Kad je završila borba na Željeznici, stupili smo u kontakt s udruženjima i pojedincima širom zemlje. Vidjeli smo da se dešavaju slične stvari. Onda smo, kad god bi vidjeli da treba, odlazili da damo podršku nekim novim pokretima.“
Bila je to zahvala onima koji su dolazili njima pomoći.
Robert i njegove kolege već deset godina posjećuju mjesta gdje su izgrađene ili se grade male hidroelektrane. Terabajti video zapisa i fotografija su pušteni u javnost i oni koji pristupaju medijima i društvenim mrežama su mogli vidjeti kako izgledaju rijeke i riječna korita tokom i nakon izgradnje malih hidroelektrana.
„Vrlo često su one napravljene u nekakvim planinskim zabačenim krajevima gdje rijetko ko ide, tako da bi svaka informacija šta se dešava na terenu vrijedila jako puno.“
Desi se, govori Robert, da investitori, kada vide da su neke fotografije i snimci izašli u javnost, postave rampe na pristupnim putevima. „Ti investitori ne samo da iskorištavaju resurse koji trebaju da budu zajednički, nego i privatiziraju rijeke, smatraju da je to njihova privatna svojina. To mora biti javno, dobro svih nas. Rijeke ni u kom slučaju ne mogu i ne smiju biti privatno vlasništvo.“
Prilikom svoga aktivističkog djelovanja, i naš sagovornik i njegove kolege se suočavaju s pritiscima i prijetnjama. Kaže da je bitno znati da čovjek nije sam, da ima podršku i da može računati na pomoć.
Kruna borbe
Godina je 2022. Dom naroda Parlamenta Federacije BiH usvaja Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o električnoj energiji u FBiH. Njime se predviđa zabrana planiranja i gradnje novih malih hidroelektrana. Više se neće izdavati energetske dozvole za nove projekte niti će se graditi planirani objekti za koje je već istekao koncesioni ugovor.
Postoje deseci slučajeva neregularnosti, podmićivanja i nepoštivanja zakonskih regulativa kod izgradnje malih hidroelektrana. Na sudovima su poništene mnoge građevinske i ekološke dozvole. Dokazano je i da su građene bez saglasnosti mještana ili mještani nisu na vrijeme obavješteni o održavanju javne rasprave.
„To je kruna naše borbe. Zakon nije savršen, nije ono što smo željeli, ali je sigurno korak naprijed. Prije toga je u Republici Srpskoj usvojen zakon kojim se ukidaju poticaji investitorima za izgradnju malih hidroelektrana.“
Ubuduće, aktivisti će pratiti kako rade već izgrađene hidroelektrane i iznova podsjećati na zakone i norme koje uređuju njihov rad. „Da se naprave riblje staze prema propisima i da se poštuje ekološki prihvatljiv minimum kada je riječ o protoku vode.“
Predimenzionirani objekti
Problem je i u tome što su sve male hidroelektrane predimenzionirane, tumači Robert. „Rađene su na osnovu istraživanja iz osamdesetih, kad su vode bile obimnije, rijeke bile veće nego danas. Te studije su provedene za potrebe jugoslavenske vojske; da se ispita kakvi su kapaciteti novih izvora energije ukoliko bi zemlja ušla u rat.“
Naš sagovornik kaže da je lakše braniti rijeku ukoliko se mala hidroelektrana planira graditi u blizini naselja ili u blizini već izgrađenih objekata. U tom slučaju su ljudi mogli vidjeli kako izgleda gradnja. „Međutim, imamo dosta rijeka u napuštenom ili nenaseljenom području, i to je onda teško braniti. Ljudi fizički nisu u stanju danima i noćima dežurati pored bagera.“
Robert pokazuje dvije metalne cijevi, neiskorištene tokom gradnje male hidroelektrane „Željeznica 4“ na teritoriji općine Kreševo. Promjer im je toliki da, ukoliko se malo sagne, čovjek može ući u njih.
„Ova hidroelektrana je napravljena, završena i već šest godina nije u pogonu. Vidimo da je vodostaj jako mali, a cijevi jako velike i pitanje je, ako bi ona krenula s radom, šta će ostati u koritu rijeke. Zamislite koliko treba ove vode da se napuni ova cijev?“
Od ukupne količine proizvedene električne energije u prošloj godini u BiH, na električnu energiju dobivenu iz malih hidroelektrana otpada – 2,56 posto. Robert tvrdi da je to premalo u odnosu na štetu koju prouzrokuje izgradnja tih objekata.
Potencijal naših rijeka
Kada razgovara sa ekolozima koji posjećuju BiH, Robert primjećuje njihovo oduševljenje planinskim rijekama. Mi imamo, tvrdi on, neke od posljednjih divljih rijeke u Evropi i smatra da je potencijal tih voda, pitkih voda, kvalitetnih voda, daleko veći nego potencijal malih hidroelektrana.
“Svjedoci smo da je u svijetu sve manje pitke vode, da veliki dio stanovništva muku muči kako obezbijediti vodu za piće. Mi to ne znamo cijeniti jer tih problema nemamo. Štaviše, smanjujemo vodozaštitne zone da bi neki pojedinci mogli graditi vile i apartmane.“
Osim ovoga, napominje Robert, problema je još mnogo. Nabraja gradove koji nemaju pročišćivače kanalizacijskih voda. Spominje gradove u kojima se događaju redukcije vode. Podvlači problem divljih deponija. Podsjeća na prekomjernu sječu šume i koliko ta sječa negativno utječe na riječne tokove.
„Da se kojom srećom ovaj pokret za zaštitu rijeka desio mnogo prije, davno prije nego što su uništene stotine kilometara naših rijeka. Ali eto, da se sačuva i da se spasi ono što se spasiti da.“
Kad razmišlja o pokretu za zaštitu rijeka i svim sličnim pokretima u BiH, Robert će reći da čovjek ništa ne može sam. O pokretu razmišlja kao o digitalnoj fotografiji.
(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
Al-Jazeera Balkans, august 2022.