Cijeli odrasli život svog učitelja spominjem prepričavajući jednu anegdotu. Bilo je to prve godine nakon rata, u mom trećem razredu. Olovo je bio grad ruševina, a stranim donacijama tek obnovljena školska zgrada stršila je u tom haosu. U školu su, činilo mi se tada, dolazili sa svih strana svijeta da nude i prodaju koješta – školski pribor, letke, paketiće, odjeću i obuću – a meni je otac rekao da ne uzimam ništa i ne pristajem ni na što prije nego što s njim razgovaram… Jednom smo trebali pitati roditelje da li će kupiti fotografije koje bi djeca sačuvala kao uspomenu na školske dane, a tek kad je u razred ušao čovjek sa fotoaparatom, sjetio sam se da sam zaboravio razgovarati s ocem. Istupio sam iz reda, odbio sjesti ispred slovarice i izostavio svoje ime sa spiska. Sjedio sam sam na drugoj strani učionice… Sutradan me učitelj pozvao u zbornicu, u ruci je držao fotografiju na kojoj je moj razred i dao mi je rekavši: “Znam zašto si odbio da te slikaju. Ovo ti je od mene, lijepo je da imaš makar neku uspomenu”.

Sa đacima kroz snijeg

Jesenje je jutro, tamno je nebo i vazduh je vlažan. Noć prije padala je kiša. Četvrtak je, 31. oktobra 2019. Istog dana, prije pet godina, u penziju je otišao moj učitelj Mušan Džinić. Sastajemo se u Olovu, dvadeset dvije godine nakon što me ispratio iz četvrtog razreda i krećemo uskim krivudavim putem kroz kanjon rijeke Krivaje prema njegovoj porodičnoj kući u selu Križevići. Ideja je da me provede putevima kojima je godinama hodio prema svojim učenicima. Cesta je uska i tek na rijetkim proširenjima možemo se mimoići s automobilima iz drugog pravca.

Učiteljsku školu upisao je 1965, a prvi posao dobio u maloj područnoj drvenoj školi u selu Musići 1971. Škola je napravljena 50-ih godina, tada je svaki roditelj dobio zadatak da doprinese na svoj način, neko je obezbijedio drvo, neko kreč, neko kamen i sve se radilo bez naknade, dok su se od učitelja tražili kvalitet i rezultati. Priča mi kako je “vizavi opremljenosti sve bilo na nivou nule”, te da su mnogo toga učitelji morali sami da naprave, nađu, izmisle… “Kreda, spužva i živa riječ” bile su osnovna sredstva.

Zaustavljamo se ispred uskog tunela. Vozač kamiona natovarenog balvanima daje nam signal da je bezbjedno da ga zaobiđemo. S desne strane će ostati ruševina nekadašnje vojne bolnice u Paskoj Luci. Dok mi priča o svojim počecima ne krije osjećaj sjete i nostalgije. Kako ničega više nije bilo, veli da se u učionici mogao osloniti samo na priču. Spominje kako je za jednu geografsku kartu molio direktora dvije godine, a bilo je perioda kada je vodio pet razreda u kombiniranom odjeljenju. Bio je to, priznaje, šizofren, ali lijep posao.

Selo Križevići je desetak kilometara daleko od Olova. Smješteno je uz rijeku Orlju, koja se prethodno ulila u Krivaju. Prelazimo rječicu u čijem se toku prostire malo plodno polje. Trava se još zeleni i jasno je kako zemlja odavno nije obrađivana. Putokaz “Rimski most” nas usmjerava lijevo, pa nastavljamo makadamskim putem urezanim u obronke planinskog prijevoja Zvijezda. Prije nego što je put prokopan, kanjonom su, posredstvom takozvane riže, niz rijeku puštane cjepanice drveta da bi ih radnici preuzimali nizvodno. Idemo istim putem kojim je učitelj 17 godina putovao na posao sat i po pješke u jednom pravcu.

Gazio je, kaže, snijeg do pasa, pa kad bi dođi u selo Moguše, gdje su ga čekali đaci i njihovi roditelji, zajedno bi nastavili dalje prema Musićima smjenjujući se na čelu kolone. U školi bi, prepričava učitelj, rano ujutro podvornica naložila vatru, a “peć bubnjara je isijavala toplotu”. Kaže da je prednost nastave u kombinovanim odjeljenjima bila u tome što su se mlađi đaci brzo navikavali na režim u školi ugledajući se na starije.

Škola u tri smjene

Predjeli koji nas okružuju, kanjoni i klisure, podsjećaju na djetinjstvo. Učitelj je rano počeo raditi na selu. Otac mu je bio šumarski tehničar i podizao je peteročlanu porodicu, a prvu kosu kupio mu je već u četvrtom razredu, pa je njemu kao najstarijem djetetu valjalo rano prionuti na posao. Obrađivala se zemlja, čuvala stoka, kosila trava, kupilo sijeno… U to doba je u ovim selima bilo toliko djece da se u školi radilo u tri smjene, a školska zgrada u susjednom mjestu Solun nije bila dovoljno velika da primi sve đake. I prostorije zadružnog doma bile su pretvorene u učionice.

Najzad smo stigli do Rimskog mosta. Malena ćuprija je prelučila uski kanjon rijeke. Preko nje se prebacivale stoka i roba s jednog kraja planine na drugi. Izgledom više podsjeća na ćuprije iz turskog vakta, nego na rimske mostove. Nekoliko je vikendica uz rijeku, a horizont se vidi tek kad se pogleda visoko prema nebu. Učitelj mi priča kako je godinu nakon vojske, dok je čekao na prvi posao, s ocem počeo praviti kuću. Pokazuje mi odakle su vadili kamen iz rijeke, gdje su sjekli hrastovu šumu za gradnju....

Djeca su, kaže, na likovnom uvijek crtala plastove sijena. Sjeća se jedne priče. Naime, morao je taj dan ostati sa starijim đacima u učionici tokom velikog odmora. Jedan je prvačić, znatiželjan da vidi šta se događa u učionici kad njega nema, zakoračio na veliko vatrogasno bure u koje se kroz oluke provodila voda s krova i virio je kroz prozor… Kad se primakao bliže i dlanovima načinio sjenu ne bi li bolje vidio, pod njegovim nogama je pukao led… Srećom, smije se učitelj dok priča, nana mu je živjela u kući blizu škole, pa su poslali drugu djecu po nju. Ona je donijela odjeću, odvela ga u zbornicu i presvukla. Imali su tada, kako kaže, i neku zbornicu. I tu nije bio kraj priče, sjeća se, nana je krenula da tuče dijete…

Učitelj pripovijeda kako su roditelji i učitelji mnogo šibali djecu u to vrijeme pitajući se “gdje ćeš ga šibat, ono došlo da nešto sazna, a ti ga isprepadaš, pa kako će ono jadno i isprepadano išta naučit?”. Spominje još kako je bilo i roditelja koji su tražili da učitelji tuku djecu, a prvo pitanje koje bi postavili na roditeljskom sastanku bilo je da li dijete sluša. Trudio se da ih nauči “barem za dvice”, a “bilo je djece iz porodica gdje su očevi pijanice, popiju cijelu platu, izgube jednu čizmu usput...”. Od škole su tada očekivali da bude odgojna ustanova, a u ruralnim sredinama, gdje se živjelo mukotrpno radeći u šumi i na guvnima, odgoj je podrazumijevao strogoću, kaznu i prijetnju.

Nevolje s roditeljima

Od Rimskog mosta nastavili smo uzvodno i stigli do imanja nekog gazde koje propada nakon njegove smrti. Dalje ne možemo autom, jer put završava, a do sela Musići se ide kroz šumu još tri kilometra. Što zbog kiše, što zbog mraka koji nam je prijetio, nismo nastavili dalje. Pored velike i napuštene kuće, čiji su prozori razbijeni, a vrata otvorena, nalazi se bazen zarastao u korov i lozovinu, a u blizini se puši iz izvora termalne vode. Učitelj besjedi posvećenošću arhivara koji baštini sjećanja na neka prošla vremena. Pokazuje gdje su u stijenama bile zabodene kuke na koje su kačili vagone kako bi izvlačili šumu i spominje kako je u selo struja dovedena 1960. Kaže da su kćerke gazde pored čijeg imanja stojimo davno otišle u inostranstvo. “Svi su negdje otišli”, veli on, “bojim se da jednog dana sve ovo ne zaraste, pa kad nestane i onih koji nose sjećanja na drugačiji život ovdje, sve će se pretvori u korov i trn.”

Učitelju je bilo lakše komunicirati s roditeljima prije rata, priznaje. “Današnji roditelji”, veli on, “vole da drže predavanje učiteljima kako trebaju raditi…” Ako se njegovi postupci ne poklapaju s njihovim ubjeđenjima, počnu prijetiti ministarstvom. Kaže da je svemu tome kriva “kibernetika”, kako on naziva internet, te da “naši ljudi površno razumiju taj svijet, pa kad nešto tamo vide, misle da znaju sve”. Znao je socijalnu kartu svakog djeteta, šta im roditelji rade, koliko su obrazovani i koliko mogu razumjeti školske koncepte i misli da roditelji i danas loše postupaju sa djecom. U ono vrijeme, sjeća se, roditelji nisu ulazili toliko u školske stvari. Bili su strogi, ali su slijepo vjerovali učiteljima, što, po njegovom mišljenju, također nije dobro. Učitelj smatra da školstvo mora biti temeljeno na razumijevanju između svih strana.

Rat je proveo u Ministarstvu odbrane, odakle se vratio u svoju školu koja je u međuvremenu odbacila ime čuvenog slikara da bi se istakla imenom ratnog komandira. Na to učitelj gleda bez odobravanja, a instrukciju međunarodne zajednice da se na kraju školi da ime po gradu u kojem se nalazi smatra kompromisom.

Obezvređivanje profesije

Približavamo se učiteljevoj porodičnoj kući. Prepričava mi kako se “u ono vrijeme ovdje živjelo od balvana i relativno dobro se živjelo” i sjeća se jednog radnika koji sebi za večeru svaku večer upeca dvije pastrmke. Raspitujem se o udžbenicima, kakvi su bili nekada, a kakvi danas. Kaže da su bili bolji, ali da uspjeh procesa učenja zavisi od učitelja. Misli da “danas udžbenike piše svako”, a da bi se privoljelo nastavnike da ih koriste, nude se kojekakva pomagala – CD-ovi, pripreme, vježbanke – što svakako “obezvređuje profesiju, jer dok učitelj sam ne smisli način kako da problem približi svome djetetu, koje, pak, on najbolje poznaje, od tog posla nema ništa.”

Moj učitelj je fotograf amater i imao je svoju komoru. Na stolu su desetine fotografija. Većina njih, crno-bijelih, njegovo su autorsko djelo, a na svakoj od njih su učenici koji nose uspomenu na njega. Učitelj pokazuje i staru drvenu školu na Musićima. Škole odavno nema. Kaže da je ista takva napravljena na drugoj lokaciji od “tvrdog materijala”. Na jednoj fotografiji vidim tri učenika. Djevojčica sjedi na drvenoj klupi, prilazi joj mlađi dječak, a jedan stoji pored nje. Sve troje nose kapu i maramu. Okrenem fotografiju, a na poleđini velikim slovima piše: “Sa prijema pionira u P.O. Musići, 28. 11. 1981.”.

Nađem i fotografije svoga razreda, prepoznajem neke đake, a neke kao da nikada nisam vidio u životu. Prepoznajem jaknu koju sam dobio u Crvenom križu. Vidim i fotografije devastirane škole u Olovu. Ne opirem se bujici sjećanja. Oživiše ulice i ljudi koji jure obezglavljeni pitajući za najbliže. Bilo je mnogo izbjeglica tada. Petkom, kad je pijačni dan, dojezde ljudi iz sela i hodaju pijacom. Na pijaci su uglavnom preprodavali odjeću i obuću koja se kupovala u Tuzli ili Sarajevu. Neki su prodavali pečenicu i sudžuku uzvikujući kako ni prije rata nije bilo boljeg mesa. Rijetko su auta prolazila čaršijom.

Rano se smrkavalo, učitelj bi nas ispratio iz škole, pa krenuo u svoje Križeviće vozeći crvenu VW Bubu. Nikada nam nije davao mnogo zadaće, a roditeljima je uvijek kazivao kako će djeca biti najsretnija ako oni prepoznaju njihovu prirodu i puste ih da rastu tražeći svojoj prirodi pravo okruženje.

(Tekst iz serijala Dokumentiraj obrazovanje nastao uz podršku Programa za osnaživanje nezavisnih medija - IMEP)

Oslobođenje, 2019. / Fotografije: Almir Kljuno