Piše: Osman Zukić | Foto: Almir Kljuno

U Bosni i Hercegovini su sedamdesetih godina prošlog stoljeća utemeljene dvije cementare, u Kaknju i Lukavcu, i u to doba je proizvodnja cementa bila važan dio industrije. Postrojenja su nastajala blizu kamenoloma, iz kojih se vadi krečnjak, i termoelektrana, iz kojih se uzima pepeo za potrebe proizvodnje klinkera.

Cement kakav danas poznajemo nastao je prije dvjesto godina. Arheolozi su otkrili da su ga u nekom obliku koristili stari Rimljani i Grci. Prvi most od armiranog betona podignut je u Francuskoj, preko potoka u parku dvorca Chazelet, 1875.

Proizvodnja cementa je u energetskom i materijalnom smislu veoma zahtjevna industrija, a bez njega je savremena gradnja nezamisliva. Među najvećim proizvođačima ovog materijala u svijetu su Kina, Indija i SAD.

Emisije ugljendioksida

Almir Bajtarević, menadžer za kvalitet i zaštitu okoliša u Tvornici cementa Kakanj, kaže da cement i beton nemaju alternativu. „Beton je nešto od čega se prave sve konstrukcije koje trebaju biti trajne, sigurne i čvrste.“

Prema nekim izvorima, godišnje se u svijetu proizvede preko četiri milijarde tona cementa i u tom procesu se oslobode tri milijarde tona ugljendioksida.

Približno dvije trećine ovih emisija nastaju uslijed hemijske reakcije kalciranja krečnjaka, pri proizvodnji poluproizvoda – klinkera. Kalcijkarbonat (CaCO3) se transformira u kalcijevoksid (CaO) i u tom procesu se oslobađa ugljendioksid (CO2).

Preostala trećina nastaje prilikom sagorijevanja fosilnih goriva ukoliko su osnovno gorivo u proizvodnji.

U ukupnoj svjetskoj emisiji stakleničkih plinova, cementna industrija generira pet posto emisija ugljendioksida. Usporedbe radi, na termoelektrane otpada 35 posto, na ukupni svjetski transport – avione, kamione, automobile – 28 posto.

Cilj je, nastavlja Bajtarević, da se smanji sadržaj klinkera u cementu, ali ne nauštrb kvaliteta cementa, jer klinker je taj koji nosi kvalitetu cementa. „Postoji evropska norma u skladu sa kojom se proizvodi cement, definira učešće osnovnih sastojaka, koliko smije biti dodataka. Zamislite da izgradite neki most i on se sruši, to bi bila katastrofa. Svaki sat uzimamo uzorke i testiramo karakteristike proizvoda.“

Kažu da su cementare i gušile i razvijale regije gdje su nicale.

Najprije bi se izgradilo postrojenje sa visokim dimnjacima, silosima, spremištima za goriva i do stotinu metara dugačkim rotacionim pećima u kojima se, praktično, topi kamen. Onda su se uz ta postrojenja dizale zgrade. Dolazili su radnici sa porodicama, otvarale su se škole, domovi kulture. Nastajali su urbani centri.

Mazut, pa ugalj

Smanjiti udio klinkera u cementu, podizati nivo energetske efikasnosti i upotrebljavati alternativna goriva su neke od preporuka kako bi se smanjila emisija ugljendioksida pri proizvodnji cementa.

Zagovaraju ih i sami proizvođači.

Emir Ćilimković, menadžer za energiju, okoliš i razvoj u Lukavac Cementu priča kako je unazad četrdeset godina došlo do velikih izmjena u načinu proizvodnje i vrstama goriva koja se koriste u proizvodnji cementa.

Tržište diktira šta ćete koristiti, govori Ćilimović, ono diktira cijene, kvalitet i mogućnosti nabavke nekog energenta. „Moramo koristiti materijale koji su nam dostupni. Težimo potpunoj supstituciji uglja tako što ćemo koristiti energiju iz alternativnih goriva.“

Lukavac Cement je pionir kada se govori o upotrebi alternativnih goriva u industriji u BiH. Otkako je prije dvadeset godina austrijski investitor privatizirao tvornicu, ukupno je investirano 130 miliona eura.

Uložilo se u potpuno nove pogone za proizvodnju, tehnologije koje omogućavaju upotrebu alternativnih goriva, skladišta za ta goriva, filtere za prikupljanje prašine itd.

Kad su počele sa radom, mazut je bio osnovno gorivo i u jednoj i drugoj cementari u BiH. Sa mazuta se prešlo na ugalj. Ugalj je uglavnom uvozni, kameni, jer domaći rudnici ne isporučuju ugalj čija kalorična vrijednost zadovoljava potrebe postrojenja.

„Ugalj nema budućnost i moramo, kao društvo, razmišljati o alternativnim izvorima energije“, naglašava Bajtarević. Shodno tome, vraćati u pogon ranije zatvorene blokove termoelektrana ili graditi nove je korak unazad.

To su privremena, nikako trajna rješenja, istaknuo je.

Alternativna goriva su nekonvencionalna goriva. Predstavljaju bilo koje materijale koji se ne mogu više reciklirati, a imaju određenu kalorijsku vrijednost te mogu biti korišteni kao energent. Alternativna goriva su sve ono što ne spada u fosilna goriva, sve ono što nije ugalj, nafta, plin, mazut itd.

RDF i SRF su vrste alternativnih goriva koja nastaju mehaničko-biološkom obradom komunalnog i industrijskog otpada. Koristi se u industrijskim postrojenjima. U nekim slučajevima, čak ni najkvalitetniji kameni ugalj nema energetsku moć poput ovih goriva.

Ukoliko za to postoje adekvatna tehnološka rješenja, ova goriva se mogu koristiti i u radu toplifikacionih sistemima.

RDF i SRF u Kaknju

Bajtarević nas vodi utvrđenom stazom kroz postrojenje. Njihova kompanija godišnje proizvede do sedamsto hiljada tona cementa, a prije nekoliko godina su počeli s upotrebom alternativnih goriva.

Da bi za njihovo trošenje dobili okolišnu dozvolu, morali su dokazati da će nekonvencionalna goriva spaljivati u kontroliranim uslovima i na visokoj temperaturi; tako neće doći do štetnog efekta na okoliš.

U početku su spaljivali samo automobilske gume. Sada već uvoze RDF i SRF.

„U tim gorivima imate oko šezdeset posto biomase, a biomasa je karbonski neutralna. To znači da za svaku tonu uglja zamijenjenu tonom ovog goriva imate upola manje emisije ugljendioksida“, objašnjava Bajtarević.

Temperatura u rotacionoj peći gdje se spaljuje gorivo je 1.450 stepeni Celzijusa. Ta je temperatura potrebna da bi došlo do hemijskih reakcija formiranja minerala klinkera. On se kasnije melje sa drugim dodacima, zavisno od vrste cementa, i nastane finalni proizvod.

Kažu da se na takvoj temperaturi sve organske materije raspadaju na atome, a neorganske ostaju u klinkeru.

Kad se odlučilo upotrebljavati alternativna goriva, lokalno stanovništvo je bilo nepovjerljivo. Oni su navikli da spaljuju ugalj, govori Bajtarević, i kada smo rekli da hoćemo spaljivati otpad, naišli smo na otpor. „Ljudi misle da je štetno. Nije istina. Efekti na okoliš su potpuno suprotni.“

U Tvornici cementa Kakanj su prošle godine zamijenili upotrebu fosilnih alternativnim gorivima za deset posto. Da bi postigli taj procent, uvezli su oko tri i pol hiljade tona ovog proizvoda i spalili oko hiljadu i dvjesto tona guma.

Upotreba goriva u Lukavcu

Danas u Lukavac Cementu dostižu procent od 55 posto učešća alternativnih goriva u proizvodnji cementa.

U hangarima za skladištenje su tone i tone prerađenog industrijskog i komunalnog otpada koji je uvezen iz Italije, Slovenije, Austrije…

Ćilimković nas upoznaje sa procesom; kamioni dovoze i istresaju gorivo u skladište, automatizirane dizalice ga hvataju u svoja kliješta, rastresaju i transportuju u proizvodni proces.

U laboratorijama se svakodnevno testira kvalitet goriva, učešće teških metala, jer bi svako odstupanje vodilo ka ometanju proizvodnje ili stvaranju negativnih efekata po okoliš. Laboratorijski nalazi moraju biti uredni.

„Ova goriva uvozimo iz zemalja gdje postoji organizirani sistem prikupljanja, selekcije i obrade otpada koji u konačnici mora da zadovolji stroge norme i granice kvalitete. Pored normi koje propisuje EU, propisani su i naši interni standardi koje proizvođači alternativnih goriva moraju poštivati“, kaže Ćilimković.

U BiH, nastavlja, ne postoje proizvođači ovih goriva koji mogu ispuniti kriterije kvaliteta tog materijala. „Osim što koristeći ova goriva smanjujemo emisije ugljendioksida, utječe se i na smanjenje emisija metana, koje nastaju kod zatrpavanja otpada. Da bi uopće došli na nivo da koristite alternativna goriva, morate ulagati u najbolje raspoložive tehnologije.“

Ćilimković smatra da je to recept za razvoj privrede, društva i kompanija.

U Lukavac Cementu koriste goriva koja imaju kaloričnu vrijednost čak i do 29.000 kJ/kg. Usporedbe radi, domaći rudnici na tržište plasiraju ugalj čija je energetska moć do 20.000 kJ/kg.

U našoj zemlji se, priča Ćilimković, generira otpad u velikim količinama i da bismo bili u prilici da ga trošimo u industriji, mora se uložiti u postrojenja za obradu otpada i proizvodnju goriva. „To moraju biti državni projekti, vizionarski. Ako ulažemo danas, kod takvih projekata se investicije otplaćuju desecima godina poslije.“

„Kada govorimo o upotrebi alternativnog goriva, važno je naglasiti da nema sekundarnog odlaganja otpada, sav pepeo koji nastaje spaljivanjem alternativnog goriva se integriše u poluproizvod u niskim koncentracijama“, dodaje Ćilimković.

Komunalni i industrijski otpad koji nastaje u BiH se uglavnom zatrpava, da li na legalnim ili divljim deponijama, i veoma mali procent se iskorištava. Te će deponije, kažu, biti moderni rudnici, iskopavat će se plastika, staklo, tekstil… Vraćat će se opet u upotrebu u vidu energenta.

Isplativost proizvodnje

Sanda Midžić Kurtagić je vanredna profesorica na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Učestvovala je u izradi nekoliko studija o upotrebi alternativnih goriva i energiji koja se može crpiti iz otpada, cirkularnoj ekonomiji i energetskoj efikasnosti.

Profesorica Midžić Kurtagić tvrdi da se još prije dvadeset godina zakonima definirao način upravljanja otpadom koji predviđa da se iz otpada izuzimaju sve iskoristive komponente. „Nažalost, iskorištavamo svega desetak posto iz ukupne količine otpada i to se uglavnom odnosi na plastiku i tekstil.“

Ako govorimo o kapacitetima naše industrije da sagori gorive komponente iz otpada, objašnjava naša sagovornica, mi imamo sasvim dovoljno kapaciteta. „Pitanje je da li mi možemo proizvesti ova goriva po cijeni kakva je na tržištu EU.“

„Kapital je u vlasništvu privatnih lica i oni žele poslovati optimalno, i pitanje je da li će kupiti bosanski proizvod po deset maraka, hipotetički govorim, ili evropski koji im se nudi po nula maraka. Jer nekada proizvođači daju gorivo besplatno, samo da se spali.“

Da bi se u bh. industrijskim pogonima spaljivala alternativna goriva proizvedena iz domaćeg komunalnog i industrijskog otpada, potrebno je izgraditi postrojenja za preradu tog otpada. Postrojenja su skupa i za njihovu isplativost su potrebne velike količine otpada.

Tih količina nema, jer se otpad ne prikuplja i ne razvrstava sistematično.

To je proizvod kao i svaki drugi, tvrdi profesorica, i ti reciklati imaju svoje tržišne vrijednosti koje su nekad dobre, nekad loše. „Ako želimo da, kao država, iskoristimo sve komponente iz otpada umjesto da ih odlažemo i zatrpavamo, moramo finansijski potaći izgradnju postrojenja za obradu otpada i njihov rad. Tako bi naša proizvodnja bila konkurentna sa onima u EU.“

Naši sagovornici su saglasni s tim da ćemo rijeke i zemlju očistiti od smeća ukoliko to smeće počnemo doživljavati kao rudu. U Japanu čije je bogatstvo prirodnim resursima oskudno, je nastao termin – urban mining.

Otpad je ruda. U otpadu ne postoji ništa što ne može biti ponovo upotrebljeno.

Sve dok ne budemo tako razmišljali, naša industrija će uvoziti i suspaljivati tuđi prerađeni otpad, a naše smeće će nas trovati u hrani koju jedemo i vodi koju pijemo.

(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Al-Jazeera Balkans, april 2022.