Piše: Osman Zukić | Foto: Almir Kljuno

Prema statističkim podacima koje dostavljaju lovačke organizacije i šumska gazdinstva, hiljadu i sedamsto vukova obitava u šumama BiH. Doktor ekoloških nauka Igor Trbojević iz Banjaluke smatra da ih nema ni upola toliko. Čak i da je tačan, kaže, taj broj nije značajan i sve analize, koje se rade prema IUCN kriterijima, ukazuju na to da je vuk ugrožena vrsta i da ga hitno treba zaštititi.

Kao sjeverno predvorje dinarskog masiva, Manjača je oduvijek bila važno stanište vukovima u BiH. Osim geografskog položaja, konfiguracije terena i nadmorske visine, tome je pogodovala i količina plijena koji se skrivao u ovim brdima. Što dublje ulazimo u šumu, veće su naslage snijega. U ovakvim uvjetima je najbolje pratiti vukove, jer se lako nađu friški tragovi.

Trbojević istražuje vukove već dvadeset godina, a počeo je kao student biologije. Kasnije se, tokom doktorskih studija, njegovo zanimanje proširilo i na druge dvije velike zvijeri – risa i medvjeda. Priča da je vukova ovdje nekada bilo u velikom broju.

Brojnost i ugroženost

Brojnost je samo jedan od aspekata u istraživanjima ekologije neke vrste. Na osnovu broja jedinki, resorna ministarstva trebaju kreirati strategije upravljanja tom vrstom. Pored brojnosti, istražuju se zdravlje populacije, smrtnost mladih, uravnoteženost polova itd.

Naučnici se pitaju koliko su podaci koje lovci dostavljaju relevantni s obzirom da pri prebrojavanju neke vrste oni slijede stare i nepouzdane metode. U njihovom interesu je da brojnost bude što veća. Ističe se količina odstrijeljene divljači, čiji broj nije uvijek proporcionalan s brojem prebrojane divljači.

Koristili mi naučne ili lovačke podatke, priča Trbojević, svejedno dođemo do toga da je vuk ugrožena vrsta. „Problem je što se vuk ne tretira kao ugrožena vrsta. U Federaciji BiH vuk je djelomično zaštićen – zaštićene su ženke s mladima – dok mužjak nije zaštićen. Takva zaštita nije osigurala normalnu brojnost populacije vuka.“

Sa druge strane, u entitetu Republika Srpska, vuk uopće nije zaštićen i lov na njega je otvoren. Ide se u hajke u kojima desetine lovaca pokreću divljač, koju zatim još veći broj lovaca dočekuje na čekama.

Vuka tretiraju kao predatora.

Trbojević kaže da je, bez obzira na zakone koji se na različite načine odnose prema vuku, efekt isti – vukova je u svakom slučaju sve manje i manje.

Oni se ne proučavaju na tako malim prostorima koje entitetski zakoni obuhvaćaju. Vukovi zauzimaju veće teritorije i za kvalitetno proučavanje se mora udružiti čak i nekoliko zemalja. Kao primjer, navodi planinu Vlašić. Dio planine pripada jednom, a dio drugom entitetu, a za vuka, ona je jedno stanište. “Kako da kažete vuku, nemoj prelaziti na drugu stranu, ovo je Republika Srpska, ili na ovu stranu, ovo je Federacija. To je političko pitanje, koje su ljudi postavili, ali u prirodi to ne postoji.”

​Interakcija čovjeka i vuka

Vukovi su oduvijek prijetili stadima sitne stoke. Čobani su gonili stoku od jednog do drugog planinskog pašnjaka, uzdajući se da će vukove od njihovih stada odvratiti veliki ovčarski psi. Tako su se planinama dinarskog masiva uzgajali tornjaci, šar-planinci i druge pasmine. Kao zvijer koja napada u čoporu, i u stanju je udaviti i desetak ovaca u stadu, pa čak i pse, vuk je u narodu od davnina anatemiziran. Hajka na njega je zauvijek otvorena.

Pošto vuk nije potpuno zaštićen i zvanično se ne smatra ugroženom vrstom, država nije dužna isplatiti naknadu za štetu koju on načini. Zakoni od domaćina traže da zaštiti svoju imovinu, ali se ne precizira kako.

Ljudi misle da su mirni kada uzmu pravdu u svoje ruke i odstrijele vuka. Međutim, Trbojević kaže da ne mogu biti. „U vremenu i prostoru, životinje se kreću i tu jedinku će zamijeniti neka druga. Ako domaćin nije zaštitio svoju imovinu, opet će doći do istog scenarija.“

On smatra da država treba učiniti više za tog čovjeka. Mora mu ponuditi zaštitu, osigurati naknadu štete i objasniti mu na koji način može adekvatno sačuvati svoje imanje.

Ne samo od vuka, već i medvjeda.

Ukoliko i ustrijeli vuka, domaćin neće uvijek odgovarati za to. „U FBiH bi mogao odgovarati, međutim mi nismo našli nikakve dokaze da su ljudi odgovarali za takve stvari. Na kraju krajeva, on to neće ni da prijavi.“

Odnedavno u oba entiteta u BiH postoje interventni timovi za velike zvijeri. Pomažu ljudima da osiguraju stada i pčelinjake, te reagiraju kada zvijeri učestalo ulaze u naseljena područjima. Njihovi članovi su i lovci i naučnici, a formirani su s ciljem da se smanji broj neželjenih posljedica koje proizlaze iz interakcije čovjeka i velikih zvijeri.

Istraživanje velikih zvijeri

Proučavanje vuka podrazumijeva posvećenost, terenski rad i višednevna odsustva. Njegova se kretanja prate danonoćno. Na mjestima kuda se kreće, postavljaju se foto-zamke. Snimci koje one pohrane govore o brojnosti vrste, ali i brojnosti plijena – srne, divlje svinje, zečeva.

Trbojević opisuje vuka kao vrlo nepovjerljivu i opreznu životinju. Teško mu se može ući u trag, da ga se bliže proučava. „On teren pretrčava. Kada kamera snima, snimci su obično mutni jer je vuk u pokretu. Rijetko se dolazi do čistih snimaka. Kad dobijete čiste snimke, to je značajno, ali i kad nisu čiste, nama je dovoljno.”

Baterije na foto-zamkama ne traju dugo. Prilikom svakog mijenjanja, uzimaju se i kartice. Nakon obilaska terena, pregleda se ono što su kamere zabilježile. Obradujem se kao malo dijete kad vidim da je kamera uhvatila vuka, priča Trbojević, kao da mi je neko dao hiljadu eura.

GPS ogrlice se koriste kada treba raditi sveobuhvatnije istraživanje divljih zvijeri i utvrditi mapu njihovog kretanja. Prethodno valja uhvatiti životinju u zamku, uspavati je i potom s ogrlicom pustiti u prirodu. Nakon uspavljivanja, vuk se probude sami, dok medvjedu treba ubrizgati dozu za buđenje iz anestezije.

Trbojević prepričava situacije koje je doživio.

Jednom je krenuo na Manjaču da obiđe zamku koju je postavio. Kad je došao do nje, ugledao je uhvaćenog vuka. Bio je ranjen malokalibarskim zrnima. Stajali smo na mjestu na kojem tada parkirao auto i pokazuje u pravcu odakle je donio ranjenu životinju. Unio ju je u auto i odvezao u dežurnu veterinarsku stanicu. Kaže da nikada brže nije stigao s planine u grad, te da mu ni danas nije jasno kako je to uspio. Veterinari su intervenisali; obrijali su dlaku tamo gdje je vuk pogođen, uradili operativni zahvat, očistili i zašili ranu.

Malo iza ponoć, životinja je umrla.

To su nemile scene, žali se, i naučnicima one najteže padaju. „Uložimo mnogo truda, vremena i energije da uhvatimo vuka i postavimo ogrlicu, ne bismo li dobili više informacija o njemu i čoporu, i onda ga neko odstrijeli.“

Šakal kao top predator

U lovačkim organizacijama i resornim ministarstvima nema povjerenja u nauku i naučnike. „Svijest i znanje među ljudima su na niskom nivou. Nauka ne može da dopre do svakog građanina. On se mora interesovati za takve stvari. Ali sigurno može da dopre do lovaca, sigurno može i mora da se nalazi u institucijama koje donose odluke, kao što su naša resorna ministarstva. Ali tamo je nema dovoljno. Mislim da smo tu zakazali svi, i jedna i druga strana.“

Kada govori o populaciji medvjeda, Trbojević smatra da je situacija bolja. Lov na njih je zabranjen i samim time su manje ugroženi. Lakše ih je proučavati i postoji više podataka o njima. Sa druge strane, brojnost risa je kritična. Istraživao ih je po šumama srednje Bosne i na Zelengori.

Prema njegovim podacima, pedesetak risova nastanjuje planine BiH.

Kako je vukova sve manje, šakali se učestalije pojavljuju u sjevernom dijelu BiH. Rastom su manji, ali ih je više u čoporu i češće zalaze u naseljena područja. U odnosu na vukove, čine veću štetu domaćinima. Ponašaju se kao top predator, ugrožavaju lisicu i utiču na prehrambeni lanac.

Na Manjači smo proveli dva dana, hodali smo šumskim drumovima i tražili vučije tragove. U snijegu ih nije bilo. Pitam da li je tako zato što još traje lov na predatore. Možda su isplašeni? Odgovor koji sam dobio nije nimalo ohrabrujući.

Tragova nema zato što vukova nema.

Regulator eko-sistema

Na brojnost populacije vuka u BiH utiču i autoceste. Preko njih nisu izgrađeni zeleni mostovi, koridori koje divljač koristi kada traži hranu, stanište i sklonište, kao u drugim evropskim zemljama. Osim što ograničeno stanište vodi ograničenom pristupu hrani, ovaj nedostatak uvjetuje i smanjen protok gena, pa dolazi do međusrodnog ukrštanja. Time populacija ubrzano slabi.

Na jednom snimku s foto-zamke smo vidjeli sitnijeg vuka, tamnije je boje i manja mu je glava. Utvrđeno je da ga je okotila vučica koja se parila sa psom. Prihvaćen je u čopor i njegova ćud je ista kao kod drugih vukova.

Našem sagovorniku se jedne prilike požalio predsjednik lovačke organizacije. Članovi njegove sekcije su te sezone odstrijelili preko pedeset srndaća i nijedan nije bio trofejne vrijednosti. Razlog je jednostavan, u lovištu nije bilo vukova, jer kad ih ima, oni biraju slabe i nerazvijene jedinke srneće divljači, a preživljavaju samo zrele i jake. „Savjetovao sam da ne love vuka i da puste da se on nastani u lovištu. Istina je da tada neće odstrijeliti pedeset srndaća, ali hoće deset i svih deset će biti trofejni.“

Čini se da će brojnost vukova opadati sve dok ne oni ne bude potpuno zaštićeni. Oni koji na to upozoravaju i na tome insistiraju, svjesni su koliko je ugrožen cijeli eko-sistem ukoliko je ugrožen top predator.

Mi smo odgovorni u suštini za sve, zaključuje Trbojević, na nama je to breme i treba shodno tome da se ponašamo tako, jer što više uzimamo iz prirode, to je sve gore po nas i to vidimo iz dana u dan.

(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Al-Jazeera Balkans, mart 2022.