U trenutku kada je mađarsko društvo zakoračilo u 21. vijek, na tamošnjoj književnoj sceni se pojavio roman Spokoj Atile Bartiš[1], koji je pravi primjer kako jedan autor u pravom trenutku i bez zakašnjenja uspjeva sažeti tranzicijske trzavice ondašnjeg društva. U trenutku kada književna produkcija nužno mora odogovoriti zahtjevima tržišta, pomodnim sadržajima književnosti, trivijalizaciji i novim standardima, mađarskom čitateljstvu se ponudio roman, koji je ipak ispisan iz perspektive autsajdera, ali koji tiho daje sud o svakom momentu koji ga je bitno oblikovao.

Naravno da Atila Bartiš nije jedini u toj generaciji mađarskih pisaca čija jedinstvena poetika objedinjuje različite književne generacije. László Darvasi, György Dragomán, Péter Esterházy, Terézia Mora, kao i Péter Nádas predstavljaju jednu novu poetiku u mađarskoj književnosti, otvarajući se različitim perspektivama i mogućnostima interpretacije kako psiholoških, povijesnih, društveno-političkih, tako i međudruštvenih naracija i odnosa.

Kroz priču o porodici Ver iz Budimpešte, a kroz perspektive njenih članova (Rebeka, Andor, Judit) romansijer je uspio prikazati društvena kretanja dozvoljavajući redanje različitih iskustava i doživljaja njegovih likova kao na filmskoj traci, na kraju sažetih u jednu priču posve lične i intimne prirode. A sve, zapravo, jeste priča o općoj povijesti raspadanja, kako bi kazao Mirko Kovač.

Izazovi epohe

Atila Bartiš je vrlo vješto iskoristio čestu formu romana – povijesti jedne porodice – kako bi istrajao u namjerama da odgovori izazovima nove epohe, iskustvima mađarskog društva, ali i srednjoevropskog – onog čija su iskustva davno postala, jednim dijelom, tek književna građa i simbolički kapital[2]. U tom okružju roman korespondira podjednako sa tradicijama zapadno i istočno od Srednje Evrope. U tom pogledu Spokoj se može čitati kao roman sorokinovskog tipa kroz koji je provučena kunderijanska šala, ali i esterhazijevski arhivizam. Na svakoj od tih tradicija Atila Bartiš uspjeva ispisati ispovijest Andora Vera, njegovu psihološku, političku i metafizičku dramu, bez da upadne u zamku trivijalnog i udovolji novim formama književnosti kao drugačijeg medija Velikog Brata.

U trenutku kada Mađarska u političkom smislu postaje dio takozvane Zapadne Evrope, Bartiš se usuđuje vratiti priču o tom simboličkom kapacitetu i potencijalu srednjoevropskog, a samim tim ispisuje roman o bilo kojem (poljskom, ukrajinskom, češkom, slovačkom, itd.) tranzicijskom društvu. Tako se, nanovo, njegov roman može čitati kao forma, uzus i paradigmatičan primjer književnosti koja odgovara novim izazovima, suočava se s njima i prosuđuje o njima. Nijedan lik u Spokoju nije konstruiran tako da svojim iskustvom ne odašilje priču o nekom novom svijetu, koji smo tako dugo sanjali i koji smo konačno dočekali, ali se stvarnost pokazala tek blijedom slikom izmaštanog stanja – potpuno razočaravajućeg i razoružavajućeg. Tako pisac na posve ironičan način provocira odgovore na pitanja slobode i demokratije, prikazujući ih kao stanja koja nisu baš prikladna za čovjeka. Tako on iscrtava put Mađarske od revolucionarne 1956. pa do praga 21. vijeka. Od revolucije protiv Sovjetskog saveza, preko političkih progona, disidenstva, pa do tranzicije, koja je ovdje posljednja dionica puta kao metafore, mađarsko društvo je konačno pronašlo svoj smiraj, svoju slobodu. Spokoj je zapravo roman koji se ironično poigrava sa prevlastima jedne naspram druge ideologije, jednog naspram drugog političkog sistema, a svaki od njih, nasljeđujući prethodni, društvo uvodi u stanje spokoja.

Zaboga, incest!

Roman je ispisan u ja-formi iz perspektive Andora Vera, tridesetšestogodišnjeg pisca i glavnog junaka priče (da se poigram ustaljenim frazama). Andor je sin Rebeke, nekadašnje prvakinje drame, koja se povukla u osamu svoga doma nakon što su je komunističke vlasti degradirale u epizodisticu, jer je Andorova blizanka i talentirana violinistica Judit prebjegla na Zapad. Životni vijek Bartišovog junaka se odvija između pitanja kad-ćeš-doći i gdje-si-bio, koja mu majka neprestano postavlja, a koja su zapravo skraćenica njenog puta od žene koju su muškarci obožavali, a žene s podjednakim žarom mrzile, do starice koja je sklonjena u svoj stan, gdje joj je jedina veza sa svijetom njen sin. A njen sin manipuliše njome tako što na različite načine dobavlja pisma iz cijeloga svjeta lažući joj kako ih šalje njegova sestra Judit. I tako je drama jedne prodice ispričana iz perspektive svakog od ovih likova, dok raznovrsnost narativnih strategija predstavlja po jedan odjeljak iz njihovih života prikazujući društvenu scenu i odnose među njima. Jasno je da Bartiš majstorski i iznimno suosjećajno opisuje odraz duboke psihološke raskola čiji su protagonisti majka i sin, ali i složene političke drame. To je također jedan od razloga zašto je roman Spokoj toliko vrijedan za jedno društvo i jednu književnost.

Romaneskni prevrat nudi sasvim izvrnutu perspektivu odnosa među likovima, koja se najbolje ogleda kroz šokantno otkriće incesta između majke i sina kao ključne relacije u romanu, odnosno epizode koje otkrivaju kako je, na kraju, majku ubio sin. I tako roman slikama sa sahrane ulazi u svoj finalni dio dajući smisao i odgovore na pitanja postavljena u inicijalnom dijelu.

Edipalni kompleks je tek posljedica odnosa između dva lika koji je u romanu konstruiran tako da su neprestano bili u zavisnosti jedan od drugoga. Sin nije uspio postati ostvarenje majčinog ideala, a njegova stalna lutanja su je navodila na mržnju i bijes, čime je polako preuzimao ulogu svoga oca. Upravo u tom odnosu postaje jasno zašto je lik Judite izmješten iz Budimpešte, jer njegovim izmještanjem postaje moguća realizacija incesta. Tako Juditino izmicanje u Zapad ima višestruku ulogu. Njime se ukazuje na politički pritisak u Mađarskoj, na disidenstvo – ono je snažan motiv za budući slijed događaja. Njime je, također, sačuvana cjelovita priča o jednoj porodici, jer stalnim pozivanjem na Juditu, glavni protagonista povratkom u djetinjstvo uspjeva arhivirati slike porodice Ver.

Da priča ne bi bila u potpunosti zaokupljena odnosnom između majke i sina, Bartiš je vrlo vješto iskoristio model takozvanog ljubavnog trokuta uvodeći Ester Feher, s kojom je Andor u ljubavnoj vezi, kao i Evu Jordan, koja je dvostruko vezana za porodicu Ver. Najprije je spavala sa Rebekinim mužem, da bi kasnije imala odnos sa njenim sinom. Iz perspektive Ester Feher romansijer razotkriva odnosne majke i sina, koristeći se njegovim priznanjem koje svoj smisao ima tek nakon što završni dio romana upotpuni njegov uvodni dio. U svakom odnosu majka mrzi svaku ženu koja ima bila kakav odnos sa njenim sinom.

Dakle, i jedan i drugi lik imaju motiv za svaki čin u romanu, bilo da je on učinjen zbog duhova prošlosti ili je tek hir i ljudski odgovor na stvarnost.

Kakav spokoj

Naravno da se bojim. Ali dok je kaljava peć tako topla, i ja ću imati ljudske crte. Kada bih, recimo, sedeo u dvorištu neke kuće pored jezera, negde Bogu iza nogu, u Karpatima, mogao bih da napišem kako samo jedna stvar može da me ispuni divljenjem: zvezdano nebo nada mnom. A to je premalo. Tako Bartiš završava roman Spokoj.

Spokoj na kraju proživljava i glavni protagonista.

Mnogo je razloga zašto se nameće pitanje kako je jedan ovakav roman rijedak ili ga nema nikako na južnoslavenskom književnom tlu, tamo gdje je skoro pa preživljen trenutak u kojem je Mađarska bila na pragu 21. vijeka. Nije li i ovom društvu potreban spokoj za takvo nešto?

[1] Atila Bartiš (Attila Bartis) rođen je 1968. u Targu Muresu u Rumunjskoj. Godine 1984. njegova obitelj napušta Rumunjsku zbog represije i seli se u Budimpeštu, gdje Bartiš studira fotografiju, kojom se i danas uspješno bavi, te polazi kurs Mađarskog novinarskog društva. U književnosti se javlja 1995. zapaženim kratkim romanom A Séta, a tri godine poslije izlazi mu i zbirka kratkih priča pod naslovom A kéklo pára. Slavu stječe romanom A nyugalom (Spokoj), koji je objavljen 2001. i razmjerno brzo preveden na sve važnije svjetske jezike. Dobitnik je niza značajnih književnih priznanja, među kojima svakako valja istaknuti nagrade Tibor Déry (1997.), Sándor Márai (2002.) i Attila József (2005.). Živi u Budimpešti.

[2] Kada pišu o Srednjoj Evropi, Juruj Andruhovyč i Andrzej Stasiuk u podnaslovu knjige eseja Moja Evropadopisuju dva eseja o takozvanoj Srednjoj Evropi, kako bi na neki način, što je učinjeno i sadržajem knjige, ukazali na to kako su taj prostor i iskustva društva u jednom pogledu postali tek književna građa s ogromnim simboličkim kapitalom.

Časopis za po-etičko istraživanje i djelovanje (sic!), 2010. / Fotografija: Lenke Szilágyi / CC BY 4.0 via Wikimedia Commons