Ramo je domar u područnoj školi u Popovom Mostu na Tjentištu. Ovdje se rodio i odrastao, a kao dijete je iz sela Kršovina silazio u istu školu iz koje će sljedeće godine otići u, kako kaže, zasluženu penziju. Tada ju je nazivao “Sava Kovačević”, a danas “Veselin Masleša”. Tada je u nju išlo manje-više hiljadu učenika, a danas svega njih četvero - Lidija, Milica, Nataša i Elvedin.

Ramu smo sreli na magistralnom putu koji spaja Foču i Trebinje. Tim putem su nekada hodile karavane iz Dubrovnika i istočne Hercegovine, preko Čemernog, kroz klance i klisure, prebacujući robu, ljude i stoku najprije u Foču, pa dalje kud se moralo. Nakon što nas je uputio prema školi, kazavši da ne može s nama jer mora tetki na dženazu, nazvao je direktora Trifunovića i zamolio ga da nas primi u matičnu školu u Foči.

Ribe od papira

Osnovna škola “Veselin Masleša” u Foči nekada je imala devet područnih škola, a sada ima tri i broji ukupno 473 učenika. Direktor Trifković nas je ljubazno primio u svoju kancelariju. Radio je kao nastavnik matematike i sada se poziva na iskustva stečena u praksi. Kaže da smo u obrazovanju ostvarili napredak i da zemlja generalno ide nabolje te da može mnogo više ukoliko svako od nas da najviše od sebe. Po njegovom mišljenju, promjene u obrazovanju bi trebale krenuti odozgo, najprije da se u zakonu jasno definira ono što se školovanjem želi postići, a onda da se kontinuirano izdvajaju značajnija finansijska sredstva, da se prosvjetnim radnicima omoguće kvalitetne obuke, i da, u konačnici, nastavnički fakulteti ponude više u onom dijelu koji se odnosi na praksu kako bi ubuduće nastavnici dolazili spremniji u učionice.

No, ako se taj posao ne voli, džaba sve, on se ne može raditi kvalitetno. Napominje još da je objektivno samovrednovanje važan aspekt posla kojim se bavi i da će nastavnici biti nositelji promjena koje država pokrene, počevši od onih koji rade s najmlađima pa do univerzitetskih profesora.

Vraćamo se na Tjentište i nalazimo školu u Popovom Mostu. Školsko dvorište veličine fudbalskog igrališta je zaraslo u korov, školska ograda je isprekidana i izjeda je hrđa, a sve to, zajedno s nakrivljenim konstrukcijama koje nose koševe, tek je metafora onoga što se na ovoj zemlji zbilo s ljudima. Dok čekamo da učiteljica završi nastavu i otključa ulazna vrata, obilazimo školsku zgradu. Na čeonom zidu se odmah ugleda veliki portret Save Kovačevića. Oronula fasada na zidovima ne pita za junake i đake, a drvoredi crnogoričnog drveća u dvorištu, kao i šljivici, čuvaju uspomenu na one koji su ih sadili.

No, ako se taj posao ne voli, džaba sve, on se ne može raditi kvalitetno.

Iza velikog školskog objekta, koji se još drži na stubovima i temeljima najviše zahvaljujući kvalitetnoj gradnji, a čiji je krov vidno popustio, nalaze se još dva objekta. Veći je fiskulturna sala, zaključana, a manji je menza za đake. Ispred menze su bukovi balvani, od koji su neki izrezani u ćutuke, a ono što se iz tih ćutuka iscijepa slaže se uz zid, da se suši, prije nego što će završiti u školskoj peći. Ako se nagnete prema onoj strani s koje dopire šum vode, vidjet ćete ispod puta i jedne ledine rijeku Sutjesku, čiji je tok dugačak tridesetak kilometara i koja je, kako vole reći mještani, pitka od izvora ispod vrha Vlasulja do ušća u Drinu. Menza je ruina; podova nema, prozorska okna iscijepana i tek se može naslutiti gdje je bila kuhinja, kuda su ulazili učenici, gdje se formirao red, kuda se dohvaćala hrana i gdje su je đaci jeli gledajući portret Tita na zidu - koji još nije izblijedio - zaklinjući se: DRUŽE TITO, MI TI SE KUNEMO DA SA TVOGA PUTA NE SKRENEMO.

Akvarij od kartona

Učiteljica Dijana je otvorila vrata i pozvala nas u učionicu u koju dolaze djeca do petog razreda, a poslije idu u Brod, Foču ili negdje dalje. Osim što su zidovi oslikani, prostoriju krase još akvarij koji su djeca napravila od kartona i ribice koje su načinili od papira i dječiji radovi nastajali na časovima likovnog, a grije je visoka a uska peć pored koje su u sanduku složena drva. U ćošku nasuprot peći je jedan jedini kompjuter. Uz učionicu vjeroučitelja islamske vjeronauke, to je jedina prostorija u kojoj borave djeca. Nekada, pet-šest godina ranije, dok je bilo više đaka, uslovna je bila još jedna prostorija na čijim zidovima danas stoje zalijepljeni spiskovi na kojima su imena ljudi razvrstana po izbornim jedinicama. U okolnim selima nema djece koja bi u ovu školu od septembra krenula u prvi razred.

Obilazimo školu; mnoga vrata su zaključana, a u svlačionicama ispred fiskulturne sale voda teče iz česme da ne bi zaledila.

Učiteljica kaže da Ramo ujutro dođe prvi i naloži vatru, a da ona iz Foče krene oko šest sati. Obično dolazi đačkim autobusom, a nakon nastave se često vrati stopom, jer joj nekada valja čekati prevoz i po dva sata. Osim nje, ovdje djeci dolaze još vjeroučitelji islamske i pravoslavne vjeronauke, kao i nastavnica engleskog jezika. Učiteljica radi u kombinovanom odjeljenju (troje učenika je peti razred i jedno četvrti) i veli da su djeca marljiva, ali da se s njima mora puno raditi, jer roditelji nemaju vremena da im se posvete zbog svih kućanskih i seoskih poslova.

Obilazimo školu; mnoga vrata su zaključana, a u svlačionicama ispred fiskulturne sale voda teče iz česme da ne bi zaledila. Učiteljica kaže da je šteta što se ovakav objekat tako malo koristi i što propada, ali šta će se, nema djece, nema interesa, jer da ih ima, možda bi se neko pokrenuo.

Geografska karta s informacijama o minskim područjima na Tjentištu visi na zidu u zbornici, a na policama su knjige čiji su naslovi uglavnom sa spiska đačke lektire. Učionica za islamsku vjeronauku je zastrta tepihom, a unutra su veliki globus, portret Muse Ćazima Ćatića, mapa Evrope, kalendar i oglasna ploča. Djeca su odavde odlazila u Mostar, a ponekad ih se odvede u kino i pozorište, te ih posjećuju djeca iz drugih škola koja ovdje dolaze radi nastave u prirodi. Kroz prozor jedne prostorije vidi se velika kuća, mještani je nazivaju zgrada, u kojoj su nekada živjeli nastavnici dok su službovali u ovoj školi. Nakon što nam je pokazala gdje na dvorištu ponekad s djecom radi časove likovnog i sporta, učiteljica kaže da je dobro da makar ima ovo pitajući se šta li će biti sa školom kad ovu djecu izvede iz petog razreda. Onda nas je uputila prema naselju u kojem živi Njegoš, otac dviju djevojčica iz njenog razreda.

Krila za bolji svijet

Njegoša zatičemo kako nešto majstoriše na svom traktoru pripremajući ga za proljetne poslove. Preko puta komšije nešto deveraju s konjima. Ponosno izjavljuje da je otac pet kćerki, a najmlađe, bliznakinje, još ne idu u školu. Najstarija ide u Brod, dok je Milica peti, a Nataša četvrti razred. On živi od onoga što zaradi na dnevnicama i u poslovima koje obavlja traktorom, a zahvaljujući dobrim ljudima, ipak uspijeva obezbijediti školski pribor i odjeću za kćerke.

Geografska karta s informacijama o minskim područjima na Tjentištu visi na zidu u zbornici, a na policama su knjige čiji su naslovi uglavnom sa spiska đačke lektire.

Uveo nas je u stan koji mu je dodijelila opština. Zgrada je nekada pripadala policiji, a sada u njoj živi nekoliko porodica. Sjedili smo u prostoriji u kojoj su nekada bile kancelarije stanice policije, dok su na gornjem spratu živjeli policajci. Trenutak šutnje prekida Njegoš rekavši da se zatvara škola. Zar je moguće?! Priznaje da je njemu draže da njegova Nataša ide sa sestrom na Brod kad pođe u peti razred, nego da je ovdje sama u tolikoj školi, a možda će i morati tako, jer ne vjeruje da će neko slati učiteljicu u školu radi jednog djeteta.

Efendiju i vjeroučitelja Mustafu nalazimo u njegovom stanu u kući pored džamije. On je na Tjentište došao jesenas nakon što je dobio posao da vodi džemat. Žali se kako se zna desiti da nema kvorum potreban za džumu-namaz i da ponekad petkom ima više džematlija putnika nego mještana. S kolegom koji predaje pravoslavni vjeronauk se lako dogovori oko časova i nastavnih obaveza. Kaže da obilazi Zelengoru redovno, te nas je pozvao da jednom pođemo s njim. Čuo je da mnogi ovdje dolaze ljeti, da se sela probude, oru se njive i sadi se povrće, ljudi dovoze pčele i brinu o njima. Kaže da zima nije bila tako oštra kako su mu govorili da može biti. Za njega je zima tek ono što se doživi na Vlašiću.

Stajao sam usred velike livade i nisam se prestajao diviti krajoliku; ovdje su dobacila brda Zelengore, tamo dalje je prašuma Perućica, ispod krševa koje vidim protječe Sutjeska, a pritječu joj Jabušnica, Hrčavka, Suški Potok… Moglo bi se ovdje živjeti, pomislio sam, od onoga što je dato, ako bi se umjelo. I krenuo sam se penjati prema spomeniku diveći se pritom majstorstvu kiparevom da načini oblik u kojem ćeš, ako se zagledaš, prepoznati raširena krila i pomisliti na neka bolja vremena prema kojima letimo, a onda ćeš se, taman kad si odletio dosta visoko, stropoštati na zaraslo dvorište jedne velike škole, koju će ovo ljeto napustiti i tih posljednjih četvero đaka.

(Tekst iz serijala Dokumentiraj obrazovanje nastao uz podršku Programa za osnaživanje nezavisnih medija IMEP)

Oslobođenje, 2020. / Fotografije: Almir Kljuno