Bilo je to prvih godina poslije rata, meni je bilo jedva osam, a ljudi oko mene sakupljali su komade prošlih života i kao puzle ih sklapali u novi. Pored te kuće sam prolazio često. Otac je svakih dva mjeseca iz našeg rodnog mjesta odlazio u Sarajevo da mu u preduzeću ovjere radni status u radnoj knjižici. Trajalo je to godinama; imao je posao kojeg nema u preduzeću koje se raspalo.

U Sarajevo sam tada išao redovno s ocem. Vodio me oftalmologu, zubaru, da mi kupi tene i teke ili da obiđem tetku u Barama. Jedne sam prilike ušao u tramvaj, a kako je tramvaj bio pun, otac se nije uspio ukrcati. Vikao sam tako glasno da je moja vika brzo došla do vozača, pa je on hitro zaustavio tu čudesnu mašinu na šinama, a ja sam brže-bolje iskočio i spasio se.

Za razliku od mog oca, djetinjstvo sam proveo u ratu i parole mog odrastanja su bile posve nove i glupe. Bio sam među prvim generacijama koje su uzvikivale „SDA Demokratija“, „U svojoj vjeri na svojoj zemlji“, „Mi smo balije predsjednika Alije“, itd. Nigdje više nije bilo Tita, pa ni na zidu u dnevnoj sobi komšije Muje. Tamo je jedno jutro u istom ramu osvanuo, kao rosa nov, Imam Humeini.

Ocu je bilo važno da mi pokaže tu kući, jer je ona negdje u njegovom sjećanju imala posve drugačije značenje i snagu njenog simboličkog potencijala tada nisam mogao razumjeti. Kada bismo prolazili pored te kuće kroz zamagljene prozore autobusa sam uvijek vidio isto; žene u dimijama peru veš, a djeca trče okolo s drvenim puškama u rukama.

Moja generacija

Dvije i po decenije posle, nakon što smo komade života sastavili kao puzle i počeli iznova, i kad smo se svikli s novim simbolima i parolama, počeo sam čitati knjigu Moja generacija Avde Hume (Vrijeme, Zenica, 2019). U drugom dijelu knjige naišao sam na poglavlje „Savjetovanje u Ivančićima“, pa pročitao kako je Humo sa drugovima gazio duboki snijeg od Sarajeva, preko Srednjeg, da bi došao u Ivančiće gdje će se sastati sa Titom, Kardeljom, Mačekom, Pavle Goraninom, Slavišom Vajnerom Čičom i drugim članovima Centralnog komiteta. U tom času sam shvatio; sastali su se u onoj kući, tridesetak kilometara sjeverno-istočno od Sarajeva, i u njoj boravili prvih desetak dana januara 1942.

Konferencija u selu Ivančići je, kako piše Humo, održana 7. i 8. januara 1942. Nijemci su tada bili prodrli do Moskve i Lenjingrada i bilo je jasno da će rat trajati duže i da će Sovjetskom savezu biti potrebno mnogo više napora i žrtve da istjera okupatora iz zemlje. Glavna tema savjetovanja bila je, dakle, politička situacija u zemlji i svijetu. Bilo je to vrijeme uspona fašističke oružane sile, a na ovim prostorima je bilo sve više otvorenih četničkih napada s ciljem da se destabilizira i uništi narodnooslobodilački pokret. Na savjetovanju u Ivančićima je trebalo razotkriti snagu tih akcija i namjere onih koji stoje iza njih, i oružjem odgovoriti na oružane napade. Kako Humo piše, moralo se odmah parirati tim namjerama; „donesena je odluka da seljake koji su se smatrali četnicima, iako mnogi to i nisu bili, a nisu htjeli da idu u partizanske odrede, mada su željeli da se tuku protiv okupatora, organizujemo u posebne dobrovoljačke odrede“. Tako se htjelo okupiti kolebljive seljačke mase kako bi ih se sačuvalo od uticaja četničkih oficira i poticala njihova spremnost da se bore protiv neprijatelja i surađuju s partizanskim snagama.

Druga odluka donesena na ovom savjetovanju, piše Humo, je imala dalekosežan značaj za narodnooslobodilački pokret. Tih dana su u toj kući svi bili svjesni kako se efikasno ne mogu boriti protiv okupatora s jedinicama koje su nerado napuštale svoje atare. Ukoliko se jedinice budu zadržavale oko sela, pokret će izgubiti mogućnost šireg manevra i veću pokretljivost. Stoga su se odlučili da stvore pokretne partizanske jedinice koje bi bile sastavljene od najsvjesnijih i najhrabrijih boraca i te jedinice bi trebalo da budu jezgro NOB-a.

Ovi, ali i mnogi drugi zaključci doneseni na savjetovanju u Ivančićima, će se pokazati bitnima ne samo u kontekstu rane reakcije u borbi protiv okupatora, nego i za uspjeh narodnooslobodilačkog pokreta generalno. Knjiga daje jedan sveobuhvatan pregled zbivanja uoči, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, autorovi dnevnički zapisi se čitaju kao faktografski pregled političkog i društvenog konteksta tada u svijetu i kod nas.

Život nakon klizišta

Nekoliko dana nakon čitanja sam se zaputio u tu kuću. Do tada je ona bila živa samo kao fragment sjećanja na moje prve dolaske u Sarajevo. Putem sam javio ocu šta sam čitao i ukratko mu prepričao, što njemu i nije bilo neko iznenađenje. Napomenuo me kako je on sve to znao i sjetio se da su đaci u njegovo vrijeme tamo odlazili na časove historije.

Danas u toj kući živi penzioner Ibro sa svojom suprugom Senijom. Doselili su u nju nakon što je njihov porodični dom nastradao u klizištu 2014. Ostavši na ledini, opština se brzo dosjetila da ih smjesti u kuću koja vidno propada i u kojoj niko ne živi već godinama. Krov se nakrivio, oluci istruli, mnogi prozori razbijeni, lijepa drvena veranda i stepenice samo što se nisu srušili.

Ibro je popravio krov, sredio prozore u onim prostorijama koje koristi, a livadu ispred kuće pretvorio u baštu. Opština bi mu i pomogla da opravi svoj dom, kaže, ali nema građevinsku dozvolu i to mu dodatno usložnjava situaciju. Oni, čini se, ovdje navikavaju na život koji im je dodijeljen.

Dok se žali na bol u leđima, novi domaćin mi držeći sjekiru u rukama pokazuje prema onoj strani kuće na kojoj je istaknuta mermerna ploča. Popnem se na bukove panjeve da fotografišem i pročitam: od 04. do 14. januara 1942. godine u ovoj kući je boravio Josip Broz Tito. Ploča je postavljena 1982. Ibro i njegova žena ne znaju ništa o onome što se desilo tih dana januara, pa me ispituju. Sjetiše se samo da su tu bivale neke manifestacije prije rata, a izbjeglice u kući živjele poslije rata, ali su uglavnom sve „smetnuli s uma“ i o tome kazivati ne umiju. Učinilo se uzaludnim reći da, kakav god mi odnos imali prema spomenicima, oni će nas i dalje određivati, nadilaziti i govoriti umjesto nas.

Otišao sam misleći kako samo vrijeme dijeli ljude koji su sa svojim sudbinama, namjerama, svežnjima i brigama dolazili u zaklon ove kuće. Prije nepunih osamdeset godina u njoj su najistaknutiji članovi narodnooslobodilačkog pokreta skrojili plan otpora prema okupatoru, što se slavilo i prepričavalo do onog časa kada su neki novi okupatori protjerali čitave porodice s njihovih ognjišta, od kojih se neke poslije ondje smjestiše i odatle odoše ostavivši iza sebe ruinu pod čiji će se krov godinama poslije skloniti Ibro i njegova žena Senija bježeći iz kuće na klizištu.

Al-Jazeera Balkans, 2020. / Fotografije: Osman Zukić