Baveći se obrazovanjem u Bosni i Hercegovini vidio sam da su pojedinci u školstvu u stanju započeti promjenu i svjesni su da ćemo posljedice njihovog djelovanja vidjeti tek za deset, dvadeset godina. Svako njihovo pojedinačno otimanje od sistema kojemu nije u interesu da djecu uči kritičkom mišljenju i samostalnom prosuđivanju je zalog za budućnost, a koliko će u tome uspjeti zavisi od nas. Danas živimo posljedice obrazovanja kojemu nisu u fokusu univerzalne ljudske vrijednosti, nego tek partikularni interesi iza kojih dolaze podjele i nacionalizam. Želimo li da kroz iste posljedice prolazimo i za sljedećih dvadeset godina?

Lekcije iz Baltimorea

Tražeći načina kako da dane u samoizolaciji učinim običnijima, vratio sam kultnoj seriji Davida Simona The Wire (2002-2008), čija je cijela četvrta sezona posvećena obrazovanju.

Serija je nastala kao pokušaj da se dokumentira ono što se zbivalo u Baltimoreu dvijehiljaditih kada su su proizvodni pogoni preneseni u zemlje s jeftinom radnom snagom, a interesi onih koji trguju drogom, bave se politikom, rade u policiji, vode sindikate, pišu za lokalne medije i obrazuju djecu se počeli naglo prelamati preko leđa ovog lučkog grada. Scenariji je sazidan od mnoštva malih priča koje kao da smo čitali u novinskim člancima. Svaka od njih je dosljedno izvedena, radnja je motivirana, a psihološki profili likova u potpunosti zaokruženi. U prve tri sezone upoznajemo protagoniste koji stoje s jedne i druge strane kriminala, problema u koji je grad duboko zaglavio. Vidimo da dio novca od droge završava u džepovima senatora i guvernera.

Misle da ne uče, a zapravo – uče

Kriminalcima postaju i djeca. Njihovo odrastanje je obilježeno siromaštvom i nasiljem, a kako odmiču epizode tako se s njima identificiramo. Kada u četvrtoj sezoni dođemo do teme obrazovanja, otvara se pitanje krupnije od svih drugih. Kako i zašto su djeca i dileri na ulicama? Onda nas se uvodi u obrazovni sistem kroz vrata jedne škole u Baltimoreu. Da li je i kako je moguće mijenjati stanje stvari? 

Da je stanje stvari moguće mijenjati i kako se ono može mijenjati saznajemo kroz epizodu o nastavniku Prezu. Zatičemo ga kako u učionici đake uči matematiku dajući im da igraju igre s kockom nesvjesni da tako usvajaju zbrajanje, dijeljenje, razlomke i procente. Pretvara se da oni misle da ne uče, a zapravo uče. Njemu je stalo da obrazovanje učini sigurnim utočištem za djecu i nisu mu bitne metode učenja ukoliko djeca uče, dok, sa druge strane, u školi ne vjeruju u preobrazbu. Za mnoge su djeca unaprijed izgubljena i rade samo ono što moraju. Kako više nije mogao izdržati pritisak i naići na razumijevanje, njegov se mikrokozmos raspada, a đaci koji su počeli proces preobrazbe napuštaju školu i završavaju na ulici.

Sa druge strane, Namond je učenik čiji je otac osuđen zbog ubistva, a majka ga ohrabruje da na uglu prodaje drogu, cinkajući ga ocu kad god bi on odbio da to radi. Predvodi bunt protiv škole, poziva druge da to radi i ismijava one koji nisu uz njega, što ga preporučuje za program socijalizacije. Program je eksternog karaktera, provode ga istraživači s lokalnog univerziteta pokušavajući odgonetnuti zašto obrazovanje isporučuje tako loše rezultate, šta su razlozi zbog kojih djeca ne prihvaćaju školu, zašto je u školi teško uspostaviti radnu i kreativnu atmosferu?

Ispostavlja se da djeca uključena u program imaju određene psihičke probleme, traumatizirana su i odupiru se školi u koju kao i u sistem nemaju povjerenja ili je se boje, a njihovo ponašanje je izraz nesposobnosti da se izglave iz stege u kojoj su pričepljena onim što se od njih očekuje i onim što oni jesu. Kad su najzad počeli otvoreno pokazivati što osjećaju, bez straha da je to slabost, program biva ukinut.  

Nastavnik historije kao rimski car, kombi kao vrtić 

I jedan i drugi primjer ilustriraju kako je promjena u školstvu moguća ukoliko se pojedincima da šansa, što me navelo da se sjetim onih koje poznajem; prosvjetnih radnika koji su svoje škole preporodili uvodeći nove ideje i šireći ih. Dali su djeci prostora da kreiraju sadržaje prema svojim potrebama, u kojima će uživati i kroz koje će lakše učiti, ne opterećujući ih onim što se mora, što im ujedno i dosadno.

Vidio sam kako nastavnici na časovima matematike s učenicima igraju šah i monopol. Upoznao sam učiteljice koje su preinačile kombi u mobilni vrtić. Odlaze tako u ruralne sredine, parkiraju kombi na guvno, skupe djecu i uče ih slova, brojeve, boje… Čine im dostupnim predškolsko obrazovanje. Bio sam na času kod učitelja koji učionicu pretvorio u lutkarsko pozorište, pa djeca uče praveći predstave i dajući lutkama uloge. Jedan je nastavnik na časove historije dolazio obučen kao rimski car ili osmanski sultan. Poznajem i učiteljicu koja je djecu u razredu naučila znakovni jezik zbog jednog gluhonijemog učenika. U jednom su selu pokrenuli školsku zadrugu, pa su djeca uzgajala voće i povrće, hranila stoku i reciklirali otpad, sve vrijeme učeći biologiju, fiziku, moju okolinu… Kasnije su od zarađenog novca pomogli socijalno ugroženim porodicama i svojoj školi kupili pametnu tablu. Bio sam u školi u koju učiteljica dolazi radi samo jednog djeteta.

Neki su ustrajali na svom putu, a njihove ideje su postale sastavni dio školskog programa, dok su drugi odustali jer im je sistem naprosto suzio prostor i spriječio ih da se razvijaju. U svakoj od njihovih priča djeca su jedini stvarni dobitnici ili gubitnici, a nama ostaje da naučimo kako reformi društva mora prethoditi korjenita reforma obrazovanja.

Stoga nas baltimorski primjeri i oni kojih sam se kroz njih sjetio mogu naučiti kako trebamo pomoći pojedincima da izgrade i ojačaju svoje mikrokozmose, te da od nas pojedinačno zavisi hoćemo li djeci osigurati dovoljno dobro okruženje kako ih ne bismo izgubili.

Al-Jazeera Balkans, 2020. / Fotografija: collider.com