Britanska bolničarka Florence Nightingle (1820-1910) je u blizinu Istanbula stigla u oktobru 1854. Tamo ju je Britanska vlada poslala zajedno sa tridesetak drugih žena da brine o ranjenim britanskim vojnicima usred Krimskog rata. Pratila je stanje pacijenata i vodila statistiku o smrtnosti i njenim uzrocima. Pri liječenju ranjenika je izrazitu pažnju posvetila higijeni, sprečavanju infekcija, nabavci medikamenata i opreme za njegu. Insistirala je na temeljitom pranju ruku usred operativnih zahvata. Pisala je u „The Times“ tražeći da vlada dopremi pokretnu bolnicu u Dardanele. Što se i desilo. Tako su ona i njene saputnice uspješnije liječile pacijente i smanjile stopu smrtnosti. Zbog čestih obilazaka ranjenika u bolničkim krevetima tokom noći nadjenuli su joj ime – Dama s lampom. Neke su studije kasnije pokazale da je stopa smrtnosti ranjenika u Krimskom ratu pala sa 42 na dva posto zahvaljujući njenim revolucionarnim idejama i metodama. Postavila je temelje novom pristupu u liječenju i njezi. Vrativši se u London, Florence Nightingle je osnovala školu modernog sestrinstva (1860).
Danas, medicinske sestre i tehničari čine najbrojniju profesionalnu kategoriju u zdravstvenim ustanovama. Njihovo je opredjeljenje da brinu o ljudima u potrebi, pomažu doktorima i pružaju kvalitetnu i sigurnu zdravstvenu uslugu. Oni će raditi svoje posao u miru i ratu, nakon prirodnih katastrofa i u jeku globalnih pandemija.
Domaćica kuće
Medicinska sestra u Domu zdravlja u Orašju Milica Mišković kaže da je glavna sestra u jednoj zdravstvenoj ustanovi kao domaćica kuće. Dok priča o snalaženjima u vrijeme pandemije, telefon joj stalno zvoni. Daje upute kuda s pacijentom, kako rasporediti smjene u područnim ambulantama, ko će raditi kućne posjete, kako organizirati prijem opreme…
„Najteže je bilo objasniti novo stanje našim građanima. Valjalo ih je privoljeti na novi način rada, a da ih ne uplašimo? Trebalo ih je uvjeriti da će dobiti usluge koje hoće, ali da se moraju pridržavati mjera. Nismo dozvolili da trpe naši kronični pacijenti. Informirali smo ih kroz obiteljske ambulante i prilikom kućnih posjeta. Davali smo naputke kako da se zaštite. Da bismo smanjili gužve, nekima smo telefonski određivali terapiju na tri mjeseca.“
Dom zdravlja u Orašju nalazi se preko puta bolnice. Treća zgrada u istom kompleksu je Centar za mentalno zdravlje. Zgrada Doma zdravlja je mala i nije namijenjena svrsi, ali njoj služi već dvadeset godina.
„U ovim skučenim uvjetima radimo više nego što nam je rečeno kada su nas ovdje smjestili. Hodnici su uski i ordinacije su male. Početkom pandemije smo postavili trijažni kontejner ispred glavnog ulaza. Ispostavilo se da to smeta bolnici, pa smo ga prebacili na drugu stranu. I sestrinsku sobu smo prenamijenili u ambulantu za pozitivne pacijente. Na našu radost, pravi se nova zgrada i biće to veliko rasterećenje kako za uposlenike tako i za pacijente.“
U kućne posjete su išli vozač i dvije sestre i taj dio posla nas je baš umarao.
Kada se u martu prošle godine pojavio prvi pacijent pozitivan na virus COVID-19 – bila je to starija gospođa s hroničinim oboljenjima – u Orašju su krenuli s masovnim testiranjima. Testiranja su obavljali laboranti iz Zavoda za javno zdravstvo. Pomagale su im kolege koje je u ispomoć poslao Dom zdravlja. U početku je bilo tridesetak uzorkovanja, da bi na jesen taj broj porastao na šezdeset.
Formiranje mobilnih timova
„Išli smo žurno u formiranje mobilnih timova. Morali smo sve mjere poduzeti da se virus ne unese u Dom zdravlja i u bolnicu. Ne smijemo zaboraviti da je primarna zdravstvena zaštita vratar zdravstvenog sustava. Snašlo nas je nešto novo. Kako se organizirati? Išli smo dan po dan. Pratili smo mjere i prilagođavali smo se. Nije bilo idealno na početku, ali gdje jeste? Srećom, u prvom valu nije bilo zaraženih u ustanovi. Tak su se kasnije pojavila dva slučaja.“
U jednom trenutku se javila potreba za formiranjem COVID odjeljenja u Orašju. Kako su kapaciteti bolnice, ali i Doma zdravlja ograničeni, odlučeno je da se u zgradu Centra za mentalno zdravlje smjeste pozitivni pacijenti. Obezbijeđeno je deset kreveta i primljena je prva pacijentica. Kako se virus širio tako su se širili i kapaciteti. Oboljele kojima bi se stanje pogoršalo, a doktori procijenili da im treba respiratorna podrška, su ambulantnim kolima vozili na KCU u Tuzli.
„U kućne posjete su išli vozač i dvije sestre i taj dio posla nas je baš umarao. Testirali smo sve sumnjive pacijente i one koji su morali doći u bolnicu na terapiju. Svi naši onkološki pacijenti su imali preventivno besplatno testiranje. Zahvaljujući dobroj koordinaciji između Zavoda za javno zdravstvo, bolnice i Doma zdravlja stanje smo držali kako-tako pod kontrolom.“
Naša sagovornica već petnaest godina koordinira rad sestara i tehničara u ustanovi. Danas ih ukupno ima dvadeset, a osim njih, u Domu zdravlja radi još osam doktora. Pored matične zgrade, u ovom gradu ima još sedam područnih ambulanti. Hitna služba nije zasebna ustanova tako da uposlenici Doma zdravlja reaguju i tamo gdje su potrebne usluge Hitne službe.
Pandemija i rat
„Nazire se vakcina i ona je naš spas; ja ću je primiti i pozivam i druge da to urade. Ovo me podsjetilo na rat. Svi smo i tada mislili da će trajati par dana, mjesec… Svi smo mislili da ćemo brzo stati u kraj tome. Ispostavilo se da stvari ne završavaju uvijek kako mi zamišljamo. I shvatila sam da je ovo novi izazov, da je ovo moj poziv i da mu moram odgovoriti. Kad jednom odemo u mirovinu, imat ćemo o čemu pričati generacijama koje će zauzeti naša mjesta.“
Prosječna neto plata medicinskim sestrama i tehničarima u Federaciji BiH je nešto oko 400 eura, dok je u entitetu Republika Srpska između 250-350 eura.
Da bi se neka zdravstvena kriza uspješno držala pod kontrolom nije dovoljan samo angažman zdravstvenih radnika. Bez obzira na njihovu profesionalnost i posvećenost, kvalitetna rješenja dolaze uz učešće svih nas i angažman institucija.
„Ovo nas je opet podsjetilo da zdravstvene krize ipak ne rješavamo samo u zdravstvenim ustanovama. Potreban je veliki angažman vladinih institucija i tamo gdje ga je bilo, kriza nije uzela danak.“
Na ulazu u Dom zdravlja u Orašju sjede pripravnici i mjere temperaturu. Insistiraju da posjetioci nose maske i koriste dezinfekciju. Učešće nekolicine njih u radu ustanove je bilo na obostrano zadovoljstvo; pomagali su uposlenicima i pacijentima, a vrijeme koje su proveli tamo im se bilježilo kao pripravnički staž.
„Pomoć pripravnika nam je dobro došla. Budući da radim još i u školi, svjesna sam koliko su mladi kadri pomoći ukoliko ih se kvalitetno motivira. Oni su pozivali na odgovornost sve koji su dolazili u ustanovu, a neodgovornost ljudi u ovo vrijeme je sve nas ljutila. Tako smo se jako trudili da im objasnimo stanje. Kako jednu baku ubijediti da virus postoji? Govorila sam u očaju: ‘Čuvajte se, za ne daj Bože.’“
Prosječne plate
Prosječna neto plata medicinskim sestrama i tehničarima u Federaciji BiH je nešto oko 400 eura, dok je u entitetu Republika Srpska između 250-350 eura. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje u BiH, u posljednjih sedam godina iz ove zemlje je otišlo preko pet hiljada medicinskih sestara i tehničara u zemlje Zapadne Evrope. Sve se češće oglašavaju agencije koje su spremne posredovati njihov odlazak; za simboličan procenat će im pronaći poslodavca, srediti papire i boravišne dozvole. I oni će otići tamo, jer je tamo plata bolja.
Naša sagovornica nas ispraća rekavši da mora na nastavu. Na nastavi će učiti praksi one koji će možda kroz koju godinu zatražiti usluge agencija za posredovanje pri zapošljavanju u inostranstvu.
Ko će obući plave uniforme kada generacije medicinskih sestara i tehničara u našim ustanovama odu u penziju? Hoće li obrazovne institucije, vlade i društvo učiniti išta da ovdje ostane neko ko će baštiniti načela junakinje s početka priče Florence Nightingle?
(Priča iz autorskog serijala COVID 19: Iskustva zdravstvenih radnika, nastala uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
Al-Jazeera Balkans, 2021. / Fotografije: Almir Kljuno