Piše: Osman Zukić | Foto: Almir Kljuno

Evropske zemlje odavno od otpada proizvode alternativna goriva i energiju. Integralni sistem upravljanja otpadom je uspostavljen, a prijetnja od opasnog otpada je minimalna. Principi i tehnologije su razvijeni i mogu se preuzeti.

Ali gdje se na toj mapi nalazi BiH?

Regionalne deponije u Zenici i Bijeljini su nastale kroz sistem regionalizacije deponovanja otpada u BiH. Njihove izgradnje su najvećim dijelom kreditirane sredstvima Svjetske banke. Ukupno ih je planirano šesnaest.

Kao regionalni centar, grad Bijeljina je bio logičan izbor; tamo je najviše stanovnika, a samim time i najviše otpada. Na tamošnju deponiju se dovozi otpad iz općina Ugljevik, Lopare, Teočak i Čelić.

Male općine nemaju kapaciteta niti im se, s obzirom na količine otpada, isplati ulagati u izgradnju sanitarnih deponija. Regionalizacija je trebala suzbiti širenje divljih deponija i voditi ka njihovom saniranju. Novi deponijski kapaciteti su morali biti izgrađeni tako da odlaganje otpada nema štetan utjecaj na čovjeka i okolinu.

Princip regionalnosti

Zakon kaže da se razvoj i tretman otpada i izgradnja objekata za njegovo odlaganje trebaju vršiti tako da pokriju potrebe regiona i omoguće samoodrživost izgrađenih objekata.

Dragiša Marjanović, direktor deponije u Bijeljini tvrdi da se stepen razvoja neke države i njene ekonomije na neki način odražava i na upravljanje otpadom.

„Iako već više od deset godina ovaj koncept funkcionira, i dalje imamo veliki broj divljih odlagališta i nesanitarnog odlaganja otpada.“

Iz kojeg razloga?

„Domaćinstva i firme plaćaju odvoz, ali zašto se i dalje dio otpada baca po raznim jarugama i vodotokovima, zaista nemam pravi odgovor. Deponija, kao objekat, nužna je u svakom slučaju. To je preduslov za ukidanje divljih odlagališta. Ali i mjere prema onima koji nelegalno odlagaju otpad moraju biti represivnije“, nastavlja Marjanović.

Deponija u Bijeljini je udaljena svega tri kilometra od centra grada. Neka naselja su odmah preko puta. Građani se stalno žale na neprijatan miris.

„Ima dosta naselja odakle se otpad razvozi jednom nedjeljno. Zamislite u ljetnom periodu, kad vam dođe otpad star sedam dana, koliko je teško spriječiti neprijatne mirise.“

Deponija u Zenici je smještena na 700 metara nadmorske visine. Na nju se dovozi otpad iz Visokog, Zavidovića, Žepča, Travnika, Novog Travnika, Bile, Busovače i Viteza. Direktor Adnan Šabani tvrdi da inspekcijski organi gradskih uprava trebaju riješiti pitanje nelegalnog odlaganja otpada.

„Pritisak je da se sve divlje deponije saniraju i da se što više ljudi uključi u sistem prikupljanja otpada na regionalnom nivou“, naglašava Šabani.

Udaljenost deponija

Da bi sistem regionalnih deponija funkcionirao, uspostavljaju se komercijalni odnosi između proizvođača otpada, komunalnih preduzeća i deponije, ali to nije uvijek izvodivo.

Regionalne deponije su od nekih općina udaljene preko 50 kilometara. Troškovi transporta prema tim deponijama su za njihova komunalna preduzeća preskupi. Zato opštinski organi određuju lokaciju i izdaju odluku da se otpad deponuje na toj lokaciji.

Uspostavom regionalnih deponija se trebala prekinuti ta praksa.

Mahir Hadžiabdić iz Sarajeva već dvije decenije učestvuje u procesu saniranja divljih deponija i izgradnje sanitarnih deponijskih kapaciteta. Tvrdi da općinska odlagališta nisu legalna, bez obzira na to što je opštinski organ izdao odluku o odlaganju otpada na određenu lokaciju.

„Kad dođemo na te deponije, vidimo kako vjetar raznosi kese i drugi otpad, ali ne vidimo kako se voda procjeđuje iz deponije, dospijeva u podzemne tokove, a samim time u izvorišta“, objašnjava Hadžiabdić.

Desetogodišnja Strategija upravljanja otpadom u Federaciji BiH – istekla je prije četiri godine, ali je još na snazi – predviđa da se sanira 95 posto divljih odlagališta otpada.

„Nismo ni blizu ispunjenja tog cilja, niti se on nazire. Što se tiče ciljeva iz te strategije, najviše smo postigli po pitanju obuhvata broja stanovnika organiziranim prikupljanjem otpada. Ali nismo ni blizu praksi sortiranja i recikliranja otpada“, kaže Hadžiabdić.

Razvrstavanje otpada

U Bijeljini i Zenici proces upravljanja otpadom je isti. Na deponiji kamioni istovaruju miješani otpad – tu su flaše, vreće, guma, otpad iz domaćinstva, staklo… – i sve to mašine sabijaju kako bi zauzelo što manje deponijskih kapaciteta. Svako proširenje tih kapaciteta košta.

„Početkom ove godine smo otvorili novu kasetu i narednih osam godina smo mirni. Jedna kaseta je do sada popunjena i trajala je od više od deset godina“, kaže Šabani.

U BiH još nije zaživjela praksa razvrstavanja otpada na izvoru. Time bi se mnogo uštedjelo, tvrde naši sagovornici, jer je značajan procenat onoga što se može iskoristiti.

„Mi smo ručno radili neke minimalne količine izdvajanja i uz te minimalne količine ostvarili smo zaradu od oko 50 hiljada eura. Ako hoćemo da građani razvrstavaju otpad na izvoru, trebamo ih stimulirati“, govori Šabani.

Kaže da na zeničkoj deponiji planiraju instalirati mehaničko-biološku sortirnicu gdje bi se radila stopostotna prerada otpada.

Hadžiabdić ne zna ni za jednu općinu u kojoj se otpad razvrstava na izvoru, iako je to predviđeno Federalnim planom upravljanja otpadom 2012-2017.

„Vrlo je važno da naknade budu različite. One moraju biti stimulativne za selekciju otpada na kućnom pragu. Na nekim lokacijama u Sarajevu nalaze se kontejneri za karton, plastiku, i građani počnu da razdvajaju otpad, ali dođe komunalno preduzeće i taj otpad istrese u jedan kamion. Gubi se smisao.“

Količine i cijena deponovanja

U Bijeljini imaju problem sa količinama otpada. Mnogo je manje stanovnika u bijeljinskoj regiji nego što je studija izvodljivosti predvidjela. Samim time, ni cijena odlaganja otpada nije održiva. Projektovano je da na godišnjem nivou bude sedamdesetak hiljada tona otpada, ali deponija sada prima duplo manje od toga.

I to stvara nove probleme.

„Kada te količine pomnožite sa odobrenom cijenom, dobijete prihode koji nisu dovoljni da se osigura normalan rad deponije, da možete da se upustite u otplatu kreditnih obaveza“, kaže Marjanović.

Nekoliko dana nakon naše posjete Bijeljini, Policijska uprava je uhapsila dvoje uposlenika bijeljinske deponije jer su „postupali suprotno propisima koji regulišu rad javnog preduzeća“. Tereti ih se da su „svjesno umanjivali količinu dovezenog otpada za nekoliko tona dnevno, te prilikom fakturisanja naplaćivali cijenu deponovanja manju od stvarno utvrđene“.

Odlaganje tone komunalnog otpada na bijeljinsku deponiju operatere, s uključenim PDV-om, košta 25 EUR. Slična cijena je i u Zenici.

„Mi se možemo finansirati iz tih prihoda i možemo godišnje otplatiti oko pola miliona EUR kredita Svjetske banke. Ta cijena nam je omogućila da svakih sedam-osam godina akumuliramo sredstava za investiranje u razvoj kompanije i otvaranje novih ploha“, kaže Šabani.

Otpad je novac

U BiH ne postoji nijedan regionalni centar koji podrazumijeva sve aspekte integralnog upravljanja otpadom. Neki imaju, kao što je slučaj u Zenici i Bijeljini, filtere za prečišćavanje deponijskih voda i baklju za spaljivanje deponijskih gasova, ali nemaju tehnologije za sortiranje, recikliranje i kompostiranje otpada.

Da bi se napravio jedan takav centar, potrebne su veće količine otpada i značajna finansijska ulaganja.

„Nijedna deponija nije u pravom smislu centar za upravljanje otpadom, gdje bi se komunalni otpad obrađivao, prerađivao i prodavao. Zakon je dobar, mi na osnovi njega možemo implementirati jedan integralni sistem, ali se vrlo malo ulaže u to“, ističe Hadžiabdić.

Sa druge strane, Marjanović kaže da su „zakoni samo mrtvo slovo na papiru”.

“Da bismo sproveli zakonsku regulativu, moraju da se izdvoje pare. Da bi se uvela određena tehnologija, mora se imati određena količina otpada. Bez većih količina, mi ne možemo pričati o nekim tehnologijama, o spalionicama, o RDF-u…“

Po njegovom mišljenju, posrijedi je druga strana problema.

„Naši problemi su političke i ekonomske prirode. Ako imate nezadovoljne ljude, njima su otpad, ekologija i očuvanje životne sredine na repu njihovih problema. Morate stvoriti relativno zadovoljno društvo i država mora pokazati mišiće. Mi i dalje čuvamo socijalni mir i bavimo se socijalnim temama, tako da je ekologija ostala na repu dešavanja.“

Šabani smatra da se u nadogradnju regionalnih deponija mora ići što prije i da će se ulaganja u tom pravcu sigurno isplatiti.

„Vrijeme je novac, a u ovom slučaju otpad je novac. Mi ćemo danas zatrpati dvije stotine tona otpada, a od toga smo stotinu tona mogli prodati, a ne zatrpati. Kad budemo na taj način počeli razmišljati, onda će nas posao gurati da idemo naprijed.“

Klaonički otpad

Na regionalne deponije se uglavnom odlaže komunalni otpad. Na neke se mogu odložiti bezopasni industrijski, građevinski ili kabasti otpad. Otpad animalnog porijekla, klaonički otpad, medicinski otpad i sve vrste opasnih otpada deponije ne primaju.

„To je veliki problem koji će se morati riješiti”, ističe Šabani, te predlaže da federalni ili kantonalni nivo vlasti izgrade spalionicu koja će se koristiti za te vrste otpada.

Za sada ne postoje spalionice koje bi klaonički otpad uništile na ekološki prihvatljiv način. Njihova izgradnja košta mnogo. Ako deponije ne primaju ove vrste otpada, gdje on završava?

„Mi kao da želimo da nam lešine bude na cesti, bude na deponiji, bude u rijeci, nego da to bude na jednom mjestu i da se zbrinjava na ekološki prihvatljiv način. Ovaj problem je evidentan i stavio bih ga u vrh neriješenih problema u ovoj državi. Nije to samo otpad koji nastaje u domaćinstvima. Šta je sa mesnim industrijama“, pita Hadžiabdić, te tvrdi da bi se i iz takvog otpada mnogo toga moglo iskoristiti.

„Za sve imaju rješenja, topla voda je davno izmišljena, treba je samo preuzeti.“

Otpad kao proizvod

Iako su načela upravljanja otpadom zakonom propisana, ne postoje uvijek pravilnici koji preciznije definiraju sve njegove aspekte.

„Možda ljudi i pokazuju volju da otpad pravilno odlože, ali ne znaju kako. Morate im dati mogućnost kako da to riješe. Svaki zakon ima neku finansijsku cijenu. Nije sporno da mi donesemo zakon, kao što imamo u Republici Srpskoj, ali nismo pravilnicima pobliže definisali tokove otpada, kako se i gdje odlaže“, kaže Marjanović. Ističe da su u Bijeljini uložili ogromne napore da zbrinu otpad animalnog porijekla koji je nastao tokom poplava 2014.

Kopale su se jame u koje su se zatrpavale ovce, krave, svinje, konji i druge životinje koje je ugušila voda.

„Kad ga napadnu bakterije, otpad animalnog porijekla spada u kategoriju opasnog otpada. Ne samo da postoje entitetske barijere u ovoj zemlji, mi imamo i međuopćinske barijere, gdje politike ne dozvoljavaju da se općine udruže i zajednički konačno riješe neke probleme“, tvrdi Hadžiabdić.

Ulaganje u sistem upravljanja otpadom se u mnogim zapadno-evropskim zemljama smatra investicijom. Od otpada se proizvode alternativna goriva i energija, a minimalne količine se zatrpavaju. U tim zemljama se upravljanje otpadom tretira kao privredna grana.

U Bosni i Hercegovini je, prije svega, potrebno osigurati da svako odlaganje otpada bude ekološki prihvatljivo. Da se općinama koje su prekomjerno udaljene od regionalnih deponija sufinansiraju troškovi transporta otpada. Da se stimulira razvrstavanje otpada na izvoru i da se deponije opreme neophodnim tehnologijama za tretiranje otpada.

Tada država može početi razmišljati o tome kako da svoj otpad kao proizvod plasira na svjetsko tržište.

(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Al-Jazeera Balkans, februar 2022.