Posljednjih šest mjeseci sam radio autorski serijal novinskih priča o iskustvima zdravstvenih radnika na Covid odjeljenjima u Bosni i Hercegovini. Tim povodom sam razgovarao s dvadesetak doktora, medicinskih tehničara, laboranata, kontaktirao tridesetak zdravstvenih ustanova, poslao desetine zahtjeva, upita i molbi i obavio isto toliko telefonskih razgovora. Posjetio sam devet zdravstvenih ustanova u različitim gradovima – klinički centri, bolnice, domovi zdravlja, hitne službe – ustuknuvši pritom pred spoznajom koliko je teško, danas naročito, brinuti o zdravlju onih kojima je ta briga potrebna.
Pandemija je stavila na kušnju menadžment zdravstvenih ustanova, morali su obezbijediti kakvu-takvu logističku podršku zdravstvenim radnicima i konstantno su u potrazi za rješenjima kako bi nadomjestili manjak i izostanak kadra u svojim ustanovama.
Stoga ne zamjerim onima koji na moje upite nisu odgovorili ili nisu našli svrsishodnim da dijele iskustva, zabrinutosti i nade. Sa druge strane, suočeni s velikim prilivom pacijenata u pojedinim periodima, neki zdravstveni radnici su rado koristili priliku da podijele svoje priče, pozovu građane na odgovornost i naglase kako virus može ostaviti nesagledive posljedice po naše zdravlje.
Nakon što sam objavio svih devet priča i uzeo potom vremena koliko je potrebno da se slegnu utisci i učvrste stavovi proizašli iz razmišljanja o onome što sam vidio i čuo tokom mojih putovanja s jednog na drugi kraj zemlje, našao sam da je važno podijeliti naučeno iz ovog iskustva.
Zdravstveni radnici se boje da govore o onome što ih se najviše tiče i što ih najviše pritišće. Teško je pronaći sagovornika spremnog da podijeli priču temeljenu na iskustvu i stručnosti. Da li je to zbog straha od reakcije javnosti ili reakcije menadžmenta ustanove u kojoj rade?
Jedan doktor mi je pričao kako se vozio pored općine i vidio stotine svatova, slave, ljube se i grle. Zamislio se tada nad onim čemu takvo ponašanje vodi. Ubrzo potom svjedočio je novom valu zaraze.
Postoji još i bojazan od toga što bi jedan iskreni javni istup mogao polučiti kao posljedice u sredini u kojoj djeluju ili žive. Zdravstveni radnici ne govore i zato što su uvjereni da njihovo apeliranje ne može rezultirati bilo kakvim pozitivnim pomakom kod građana u njihovom odnosu prema javnom zdravlju.
Zdravstveni radnici su umorni. U jednoj bolnici je, zbog izostanka kadra, grupa anesteziologa radila puna tri dana. Ne koriste godišnje odmore. Umorni su jer ih je ionako malo u ustanova u kojima rade. Iscrpljeni su zato što rade i prekovremeno ili višekratno.
Na izmaku su snaga jer vizite traju po cijeli dan; tamam kad pregledaju posljednjeg pacijenta na odjeljenju vrijeme im je da se vrate onom prvom. Klonuli su jer po nekoliko puta dnevno oblače i svlače zaštitnu opremu u kojoj im je vruće, koja izaziva tjeskobu i često je neadekvatna.
Zdravstveni radnici su frustrirani. Gledaju virusu u oči svaki dan i ublažavaju njegovu ubitačnu narav istovremeno se osjećajući nemoćno pred njom. Pritom kroz prozore svojih ordinacija vide sugrađane kako hodaju i u zatvorene prostorije ulaze ne poštujući osnovne preporuke – da nose maske i drže distancu – i ne shvaćaju koliko je to pogrešno i sebično.
Jedan doktor mi je pričao kako se vozio pored općine i vidio stotine svatova, slave, ljube se i grle. Zamislio se tada nad onim čemu takvo ponašanje vodi. Ubrzo potom svjedočio je novom valu zaraze.
Rade čudo u ovakvim uslovima
Doktorima i medicinskim tehničarima se u pravilu fakturišu svi propusti sistema. A sistem je nefunkcionalan i složen. Osim stalne potrebe za kadrom; tamo je potreba za većim budžetom, opremom, prostorom, bolničkim ležajima…
Kako mi je rekao jedan sagovornik, u uslovima u kojima rade – rade čudo. Zdravstveni radnici, naročito porodični ljekari, su naš prvi kontakt sa sistemom zdravstvene zaštite i njih nerijetko identificiramo sa tim sistemom. Zato ih, kako kažu, uznemire komentari o njihovom radu koje čuju, pročitaju ili im budu izgovoreni u lice.
Zdravstveni radnici su sve ovo vrijeme pod pritiskom i intenzitet pritiska varira od broja zaraženih u određenom periodu. Nismo čudotvorci, govore često. Svakodnevno su na raznim sastancima gdje preuzimaju nove preporuke kriznih štabova.
Često su one kontradiktorne i kose se s stanjem na terenu. Bez obzira koliko je neka sredina specifična, preporuke zdravstvenim radnicima i ustanovama su iste i to dodatno usložnjava ionako zamršen odnos prema bolesti, pacijentima i nadležnim institucijama.
Zdravstveni radnici su u početku improvizirali. Od dječijih kabanica pravili zaštitna odijela, vlastitim sredstvima kupovali maske i rukavice i od čekaonica pravili ordinacije.
Porodični život zdravstvenih radnika naročito trpi tokom pandemije. Pričao mi je jedan medicinski tehničar, prvi put se ostvario kao otac kad je virus stigao u njegov grad. Ideja je bila da bolničari rade višekratno; nakon četiri sata na odjeljenju uzimali su pauzu od četiri sata da bi se ponovo vratili na odjeljenje.
Kad nisu u bolnici, boravili su u iznajmljenom stanu. Danima nije vidio svoje novorođeno dijete i nije bio uz suprugu kada joj je, kako veli, bilo najpotrebnije. Jedna je moja sagovornica mjesecima staroj majci donosila hranu i kućne potrepštine na kućni prag; progovori s njom par minuta, mahne i ode. I tako opet sutradan.
Skoro svi zdravstveni radnici s kojima sam razgovarao su prebolovali virus. Neke njihove kolege ga nisu preživjeli. Borite se za njegov život sedmicama i jedno jutro čujete da nije izdržao. To paralizira, tako mi rekla jedna doktorica.
Potrebna psihološka podrška
Nijedan moj sagovornik do trenutka našeg razgovora nije bio vakcinisan. To je takva nesreća, govorili su.
Neki su priznali da su pokušavali pronaći put do vakcine u inostranstvu. Nisu uspjeli, jer je takvo što nemoguće kada je vakcina najtraženija roba na planeti. Mnogi se s bolovanja vraćaju čim testiranja pokažu da su negativni, bez obzira što njihov oporavak nije potpun.
Zdravstveni radnici su u početku improvizirali. Od dječijih kabanica pravili zaštitna odijela, vlastitim sredstvima kupovali maske i rukavice i od čekaonica pravili ordinacije.
Kako su dani odmicali, stanje se popravljalo, dosta toga se pojednostavilo i put pacijenata je manje ličio na lavirint u kojem se sudaraju oni koji su se u njemu našli.
Neki uposlenici na klinikama su se žalili na rad primarne zdravstvene zaštite. Iz ambulanti su im slali pacijente iako njihovo stanje nije bilo tako teško i time im stvarali velike gužve. U tom metežu su im stizale pritužbe ne-Covid pacijenata koji su teško nalazili termin za redovni pregled.
Umorni, razočarani i frustrirani, zdravstveni radnici s kojima sam razgovarao smatraju da im je potreban određeni vid psihološke podrške. Potrebno im je da podijele svoje iskustvo, da izgovore ono što im muči, da se suoče s frustracijom i strahom. Potrebno im je zato što su i oni ljudi. Svako jutro moraju doći u svoje ordinacije naspavani, fokusirani i spremni da se taj dan suoče s onima koji teško obolijevaju, izvode zahtjevne operacije i naposljetku razgovaraju sa svojim pacijentima. Umiruju ih i tješe. Mnogi od njih priznaju kako su ujedno i psiholozi u nekim prilikama.
Posljednjih šest mjeseci sam proputovao s jednog na drugi kraj zemlje i ono što sam vidio i čuo u ustanovama zdravstvene zaštite istovremeno i ohrabruje i zabrinjava. Ohrabruje kad vidite ljudi koji su spremni založiti vlastito zdravlje da bi sačuvali vaše.Nisu za to plaćeni ni blizu koliko njihove kolege negdje drugo.
Zabrinjava što je moje zdravlje, zdravlje mojih najbližih, zdravlje svih nas može biti ugroženo zbog sistemskih slabosti i propusta, nerijetko vrlo banalnih. Ohrabruje što živim u zemlji u kojoj su ljudi spremni pomoći jedni drugima, makar to bila utješna riječ ili lijepa gesta.
Zabrinjava što u istoj zemlji ljudi tuđe i vlastito zdravlje uzimaju zdravo za gotovo. Zabrinjava što sve više mladih ljekara i medicinskih tehničara, i ne samo njih, odlazi iz ove zemlje da u inostranstvu nađu svojoj glavi novi krov. Ohrabruje što u ovoj zemlji ima još onih koji je mogu učiniti boljom.
(Autorski serijal novinskih priča Covid 19: Iskustva zdravstvenih radnika realiziran je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
Al-Jazeera Balkans, 2021. / Fotografije: Almir Kljuno