Konačno se desilo proljeće u Chicagu. Mogao si sjediti pored jezera Michigan i uživati na suncu. Oni koji su svoje organizme dovoljno očeličili da plivaju u hladnoj vodi – plivali su. Na travnjacima se dimilo iz roštilja, a blagi povjetarac je raznosio miris delicija kroz široke aleje od jezera prema glavnoj cesti u Rogers Parku. Djeca su u parkovima trčala hvatajući mjehuriće sapuna, a ti vodeni balončići u zraku otkrivali su sve boje sunca i nestajali poput snova. Na nebu nije bilo nijednog oblačka. U mom zavičaju bi tako topao i miran dan naveo maticu da napusti košnicu i povede roj pčela u raspuklo deblo starog hrasta. Na ulicama je bilo sve više biciklista i pješaka, a sve manje automobila. Pomislio sam tad, ovdje bih mogao provesti cijeli život. Predvečer se čula larma mladića i djevojaka na balkonima, prozori u stanovima su bili otvoreni i dopirao je zvuk sportskog komentatora, a jedan stariji čovjek je zalijevao cvijeće ispred zgrade.

Na ulici je bivalo sve više ljudi. Dan kao da se otkopčao. Prolaznicima se na licima moglo vidjeti olakšanje, atmosfera je bila poput one kad čovjek odahne nakon što mine kakva velika tenzija.

A onda je jutro osvanulo s kišom. Padala je kao nijednom od kada sam došao u Ameriku. Takvu sam kišu vidio još u filmu “Seven” Davida Finchera. Ulice su bile mokre, a odvodni sistem nije imao kapacitete da usisa svu vodu s ceste, pa su automobili išli sporo kao da jedre. Ljudi su se kretali brzo ne bi li što prije stigli u zaklon stanova i kancelarija. Hladni vjetar s jezera je prilike činio još težima. A precizne vremenske prognoze su pokazivale da će kiša stati kasno popodne. Tog kasnog popodnevna, kad su oblaci već odmicali preko jezera, tamo gdje će snivati olovne i teške snove, kad se vedrina pomolila na zapadu, a sunce prišlo svom konačištu, zaputio sam se ulicom Sheridan, južno od Univerziteta Loyola. Hodao sam duže nego što sam naumio, prošavši vozne stanice Granville, Thorndale, Bryn Marwr, Berwyn, zadržavši se u vijetnamskoj četvrti Argyle gdje sam vidio mnogo kozmetičkih salona, kao i ljude koji poslije dugog radnog dana odlaze na masaže i fizioterapije čije su metode isprobane davno još u ovoj dalekoj azijskoj zemlji, a ovdje su donesene kako se tradicije po svijetu i pronose. Na ulici je bivalo sve više ljudi. Dan kao da se otkopčao. Prolaznicima se na licima moglo vidjeti olakšanje, atmosfera je bila poput one kad čovjek odahne nakon što mine kakva velika tenzija. Negdje kod stanice Lawrence naišao sam pored Jazz bara Green Mill. I ušao. Sjeo sam na barsku stolicu okrenut prema šanku i gledao uramljenu crno-bijelu fotografiju, portret, pretpostavio sam, muzičara koji je ovdje običavao izvoditi bravure. Fotografija je svojeručno potpisana i postavljena na orgulje iza šanka.

Rapsodija u plavom

Green Mill je jedan od najpoznatijih jazz barova u Chicagu, sa stogodišnjom tradicijom, a osim o pjevačima, muzičarima, poetama, komedijantima i drugim performerima, čuva priče o gangsterima, njihovim djelima i zlodjelima, njihovim navikama i opsesijama, imenima i nadimcima. To je mjesto gdje su svoje performanse izvodili neki od najcjenjenijih jazz muzičara u Americi, gdje su navraćali Frank Sinatra i Charlie Chaplin, gdje su snimljene scene nekih cijenjenih filmova... To je mjesto gdje turisti rado svrate, jer je, po čuvenju, za nekim od tih stolova običavao sjediti Al Capone, jedan od najvećih i najzloglasnijih gangstera od kada je na ovaj kontinent kročila ljudska noga.

Tokom prohibicijskih vremena, dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog vijeka, kako svugdje u Chicagu, tako i u ovom baru, prilike su se okrenule na zlo. U to je doba dio vlasničkog udjela preuzeo Jack McGurn (poznat i kao Machine Gun), jedan od čuvenih čikaških mafijaša, pripadnik mafijaškog klana Chicago Outfit, Al Caponeov prijatelj i kolega, i učinio da se u tom mjestu počne ilegalno točiti alkohol za lokalni establišment.

Ljudi u pričama kazuju svašta, a u jednoj se pripovijeda da su svi odreda znali neka zlatna barska pravila, koja su bila vrlo stroga i morala su se poštovati, a jedno od njih znatiželjnom slušaocu koji je netom ušao u bar zvuči posebno. Naime, kad god bi se Capone pojavio u prostoriji, pronio bi se haber o njegovom dolasku do uha glavnog izvođača, a on bi potom prekinuo izvedbu, ma kakva da je bila i ma kome da je smetalo, i dao bendu znak da započne s prvim tonovima čuvenog djela Georgea Gershwina “Rapsodija u plavom”. Činila se tako čast novopridošlom gostu.

Joe E. Lewis

Pjevač Joe E. Lewis je, nakon dugogodišnjeg zabavljanja gostiju u lokalu čuvenog Machine Guna, odlučio napustiti bar radi bolje plaćenog posla. Učinio je to uprkos prijetnjama da će ga ta odluka skupo koštati, no, cijeneći svoj glas i stas, slijedio je sudbinu i svoju prirodu... Nedugo zatim, u novembru 1927, trojica McGurnovih poslušnika su se uputili u hotel Commonwealth. Tamo su na desetom spratu pronašli sobu u kojoj je boravio odmetnuti umjetnik. Njihovo poslanje je bilo s jasnim i jednim ciljem – da prerežu glasnice Joeu E. Lewisu. Učinili su to onako kako se u ovom gradu činilo tih godina – mučki i svirepo. Kako to obično biva, šta god da se desi, ma koliko strašno bilo, tome se obično dopriča ponešto, pa je tako nastalo i ovo kazivanje. Ako je vjerovati, kad je Al Capone čuo o nesreći omiljenog mu izvođača, koju je ovaj preživio uprkos teškim povredama, odlučio je izdvojiti 10.000 dolara (oko 144.000 sadašnjih dolara) za njegov oporavak, a mafijaški kodeks mu je, navodno, branio da poduzme nešto više od toga.

Naime, kad god bi se Capone pojavio u prostoriji, pronio bi se haber o njegovom dolasku do uha glavnog izvođača, a on bi potom prekinuo izvedbu, ma kakva da je bila i ma kome da je smetalo, i dao bendu znak da započne s prvim tonovima čuvenog djela Georgea Gershwina “Rapsodija u plavom”. Činila se tako čast novopridošlom gostu.

Sudbina koja je zadesila Joea E. Lewisa je najprije inspirisala Arta Cohnea da napiše knjigu “The Joker Is Wild” 1955, da bi dvije godine kasnije Charles Vidor snimio istoimeni film, u kojem je protagonistu igrao niko drugi do Frank Sinatra. U kojoj mjeri su Sinatra i Lewis bili bliski prijatelji najbolje je opisao sam Sinatra povodom proslave pedesetog rođendana, rekavši, kako bi još imao tijelo dvadesetdvogodišnjeg mladića da sve one godine nije proveo pijući sa Joeom E. Lewisom. Danas je crno-bijela fotografija, portret s potpisom unesrećenog umjetnika, postavljena na orgulje u Jazz baru Green Mill.

Boston, Haifa i Valencia

Kako je bilo malo gostiju i kako je ostalo nekoliko sati do jednog od jazz performansa koji se svake večeri izvode u baru, barmen je započeo razgovor. Dok priča, svako malo poseže za laserom u džepu pa uperi svjetlo na zid, pomjera tačku dok je, valjda, ne ugleda, onda opet nastavi pričati. Kreće se užurbano, a pokreti su mu plesački.

- Odakle si ono ti? Čekaj, rekao si mi, ali sam zaboravio. Bio si već ovdje. Sjećam te se.

Kažem da sam iz Sarajeva i pitam je li ikada bio tamo.

- Sarajevo… znam gdje je to. Nisam. Reći ću ti gdje sam bio. Bio sam u Bugarskoj, u Rumuniji, u Turskoj…

S mornaricom je mnogo putova, ali o dva grada priča.

- Čekaj…Najbolje mi je u Sjedinjenim Američkim Državama? Nije, mada je Boston jedan od najboljih gradova, po mom mišljenju. Ali, čekaj, gdje mi je bilo najbolje? Dva su mjesta, zapravo, dvije luke. Prva je Haifa, Izrael. A druga Valencia, Španija. Haifa ima ludu energiju, dinamično je i zabavno, a u Valenciji ljudi znaju živjeti. Kako ti ljudi žive trebao bi biti primjer ostatku svijeta. Obišao sam pola planete sa mornaricom i, kažem ti, ti ljudi znaju živjeti.

Onda je pričao otkud u mornarici.

- Rođen sam i odrastao u Detroitu. Detroit ti je prelijep grad, ali danas vrlo siromašan i prljav, za razliku od Chicaga, tamo kad hodaš ulicama stalno se osvrćeš preko ramena… U srednjoj školi su me zanimali sport i umjetnost. Ocjene mi nisu bile čemu, pa mi nije bilo lako upasti na fakultet, a nisam htio da trošim očevu ušteđevinu. U to vrijeme nije bilo online kurseva i aplikacija. Danas za sve imaš neku aplikaciju. U mornaricu sam otišao da ne bih dangubio, a napustio je jer sam bio previše mlad da bih znao da šta god radio u životu, moraš jesti govna. Dobro mi je bilo. Dok smo plovili, sjedio sam cijele dane i čitao klasike. Dostojevskog, Dickensa… Kasnije sam odradio koji kurs i počeo se baviti finansijama. Dobar sam sa brojevima i dobro pamtim. Ali nisam izdržao, sagorio sam i potrošio sve pare. I sada sam ovdje. Godi mi da se družim sa ljudima…

Chicago Handshake

Kad uđeš u bar, najprije te na vratima informišu o karakteru perfomansa koji će te večeri biti izveden, kažu ti ko su izvođači, da li je “no talk” show, da li će plesni podiji biti slobodan, te kako u baru vrijedi jedino keš. Onda te upute prema središnjem dijelu. Da bi došao bliže pozornici, koja je na drugom kraju bara, prolaziš kroz koridor između dugačkog ovalnog šanka s lijeve i stolova i stolica s desne strane. Između šanka i nove pozornice smješteni su stolovi i “kifle” za sjedenje. Jedna turistkinja pita gdje je sjedio Al Pacino, a onda joj je rečeno da u ovom baru nije sjedio Al Pacino, nego Al Capone, te da je sjedio za onim stolom. A taj stol je pozicioniran tako da oni koji za njim sjede mogu vidjeti glavni i stražnji ulaz, pozornicu i šank. Primijetio sam da je barmen u jednom trenutku otvorio vrata koja su ugrađena u pod. Vidim stepenice koje vode u podrum. Priča se da su ta vrata bila “safe exit”, a da se u prostorijama u podrumu čuvao alkohol. Neka od tih pića se i danas konzumiraju.

Malort Liqueur. Ovaj liker se izrazito pio u vrijeme prohibicije… Uvozili su ga iz Švedske kao lijek, a završavao je u ovom baru. Danas se proizvodi u Chicagu, po originalnom receptu. Pije se jedan “shot” uz čuveno pivo Schiltz, moje omiljeno, to zovemo “Chicago Handshake”…

Pitao sam dolaze li turisti često ovdje?

- Da. Previše ih je... Ali nemoj to shvatiti lično. Pitaju za Ala Caponea, ali im ispričam svoju omiljenu priču, onu o Joeu E. Lewisu. Iskreno, ne vjerujem da je ovdje sjedio Al Capone, u ta vremena je on bio u zatvoru, uma rasturenog od sifilisa. Pored svih zločina, ubistava, zastrašivanja, prijetnji, obračuna, pao je zbog neplaćanja poreza… Zar to nije malo ironično? To ti je, čovječe, Amerika. Ovdje imaš svega. Dođi sutra, biće prava ekipa na stejdžu.

Na mobitelu mi pokazuje kako izgleda jedna večer u baru. Ljudi plešu uz ritmove jazza karakteristične za dvadesete godine. Kažem da izgleda kao da svi plešu isto, a zapravo svaki par odaje svoj karakter kroz pokrete. On komentariše da je Amerika takva. Sve je moguće i niko nije isti.

I jeste, sve je moguće, stvari se mijenjaju iz dana u dan, kvartovi svako malo mijenjaju svoj karakter, ljudi se sele iz jednog naselja u drugo, nastaju i nestaju zajednice onih koji su po nečemu isti. Pričam da sam vidio kako ruše starije zgrade da bi gradili druge, veće i modernije. Spominjem kako sam u Chicago Readeru našao da se u Logan Squeru stanovnici bune protiv rušenja njihove zgrade, svjesni su da će tu biti izgrađena nova, gdje oni pak ne bi imali mjesta, jer će stanarine biti skupe.

Tamo sistem brine o ljudima, tamo je jednakost stvarna, ne možeš vidjeti beskućnike i prosjake, o njima neko brine… Ovdje ih je jako mnogo. A puno je i bogatih.

Na njegovo pitanje mogu li doći sutra, uzvraćam replikom “Yes, We Can”, što ga je iznenadilo i obradovalo do te mjere da mi je zahvalio.

- Da, grad se mijenja, ali stvari idu nagore. Bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji. Bogati ruše postojeće zgrade da bi gradili još luksuznije, koje siromašni ili oni sa prosječnom platom više neće moći nikako priuštiti. Umjesto da se koristi kapital kako bi se unaprijedili i poboljšali uslovi u onim siromašnim, oronulim i zapuštenim kvartovima, ovdje se bogatstvo koristi da bi oni koji ga imaju bili sretniji… Kapitalizam jede ovu zemlju. Sve je manje jednakosti, iako svi imamo jednaka prava, sve je manje brige o slobodama, iako svi imamo slobodu… Bogati su se ujedinili, zatvorili su krug sami sa sobom i njima je dobro. A gdje to bogatima nije dobro?! Vidjećeš kad odeš u Hideout. To je odlično mjesto sa odličnom energijom i svakodnevno se organizuju sjajni umjetnički performansi. Hoće i to porušiti. Planiraju na tom mjestu graditi još jednu veliku zgradu… Kažu da će biti vrijedna pet milijardi dolara.

Zvučao je kao socijalista?

- Nazovi to kako hoćeš. Zovi me i komunistom, šta me briga, ali smatram da svi imaju pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. Zdravstveni i obrazovni sistem ovakvi kakvi jesu će ovu zemlju dovesti na rub… To je naprosto pogrešno, medicinska njega je sve skuplja, a obrazovanje košta sve više, što se više neće moći pokriti ni studentskim kreditima… Ljudi to vraćaju cijeli život. A bogati imaju privatne klinike i svoje doktore, djeca im idu na univerzitete koji su na neki način njihovi. Novac se vrti ukrug… Šveđani su pametni. Oni, čovječe, proizvode naftu od otpada i koriste je, a rezerve zemljinog gasa čuvaju. Pazi koliko su pametni. Ulažu u budućnost, jer uvijek će nam svima trebati nafta, a nje će biti sve manje i manje… Tamo sistem brine o ljudima, tamo je jednakost stvarna, ne možeš vidjeti beskućnike i prosjake, o njima neko brine… Ovdje ih je jako mnogo. A puno je i bogatih.

Evanstone

Kad se moj sagovornik posvetio pripremanju bara za predstojeći perfomans, meni se vratiše slike vila koje sam vidio dan ranije tokom boravka u Evanstoneu, naselju dvadesetak kilometara sjeverno od centra Chicaga. U Evanstoneu žive bogati. Ulaz na plažu se naplaćuje. Kućna dvorišta su toliko velika da ionako ogromne kuće djeluju malo. Tišina je i nema mnogo ljudi na ulici. Restorani su elitni, hoteli također. Na skoro svakoj kući se vijori ogromna zastava Sjedinjenih Američkih Država. Valjda u čast zemlji koja im je omogućila sva blagostanja koja imaju. Statusni simboli nisu skupi auti, nego privatni avioni. Vlasnici tih kuća, pretpostavljam, ne idu u Whole Foods Market, jednu hipstersku, nadasve kapitalističku, new age tvornicu naizgled zdrave hrane. Oni, kao u filmovima, imaju poslugu koja njihovim kuharima namirnice donosi direktno s farme. Kuće izgledaju grandiozno, sve je savršeno uredno, besprijekorno čisto. Travnjaci su zategnuti poput perzijskih tepiha u koji su utkani grmovi lijepo uređenog cvijeća, da daju šaru.

Mislio sam, kako bi bilo dobro postaviti dva gola, jedan na jednu stranu travnjaka, drugi na drugu, pa da skupim najboljih desetak momaka s kojima sam kroz život ganjao loptu. Zaigrali bismo fudbal “pet na pet”. Travu ispred golova bi golmani toliko utabali pa bi te dvije fleke ugažene trave bile poput grešaka u savršeno sređenom životu jednog bogataša. Katkad bi neko od nas na tom savršenom travnjaku proklizao na koljenima prema zamišljenoj korner zastavici, proslavljajući volej udarac pospremljen u rašlje kapitalizma.

Oslobođenje, 2019. / Fotografije: Osman Zukić