Prije nego što će postati silueta, stariji čovjek u širokoj žutoj dukserici vratio je povodac na vrat zlatnom retriveru, strpao tenisku lopticu s kojom se pas igrao u džep, navukao kapuljaču i počeo se udaljavati od plaže jezera Michigen. Njihova igra trajala je koliko i suton, pas je bio razdragan onako kako štene umije biti, a čovjek je, uvijek istim zamahom i uvijek u istom pravcu, bacao tu igračku, kao da svakim zamahom iz sebe izbaci istu mjeru gorkih iskustava. Izgledalo je kao da za njega ništa više na ovom bijelome svijetu nema, osim tog jezera, psa i loptice. Kako je sunčeva svjetlost jenjavala, a zlatna boja jezera se topila, tako je i on odlazio. Pogledao sam mu u lice. Jedva da je bilo lice, tek veliki ožiljak, čini mi se opekotina. Više ga nisam viđao. Te sam večeri, koji sat pred ponoć pogledao koliko je sati i kakvo je vrijeme u mom zavičaju. Bila je zora. Vidio sam, crven Sunca se polako pomalja, kuće se jasno vide, a svjetla iza sehura davno su pogašena, jutarnja izmaglica polako ustaje, poput čovjeka kad se ispravlja u kijjam... Između nas su samo Atlantik i sedam sati razlike.

Chicago

Prema francuskom dokumentu iz 1688. godine, riječ Chicago dolazi iz jezika Alganoquion kojim se služila jedna grupa Indijanaca, a znači polje luka. Ovaj prostor oko velikih jezera je ne tako davno bio obrastao divljim lukom. Najprije su ga otkrivali i naseljavali Francuzi, Španci i Britanci, dok je Jean Baptiste Point du Sable (rođen oko 1759, a u Ameriku doplovio oko 1780), čije porijeklo vodi do Afrike, bio prvi ne-Indijanac stanovnik mjesta koje danas znamo kao Chicago. Pripisuje mu se da je osnivač grada, a bista mu je podignuta uz jednu od glavnih ulica. Malo je podataka o njegovom životu; zna se da je oženio Indijanku po imenu Kitiwaha s kojom je imao dvoje djece.

Te sam večeri, koji sat pred ponoć pogledao koliko je sati i kakvo je vrijeme u mom zavičaju. Bila je zora. Vidio sam, crven Sunca se polako pomalja, kuće se jasno vide, a svjetla iza sehura davno su pogašena, jutarnja izmaglica polako ustaje, poput čovjeka kad se ispravlja u kijjam... Između nas su samo Atlantik i sedam sati razlike.

Šetalištima velikih parkova i plaža u Chicagu ljudi uglavnom vodaju pse. Kad im ideš u susret, izgleda da ti se obraćaju ili kao da su, nedobog, ludi i pričaju sami sa sobom, jer ne vidiš im bežične slušalice – tek kad se mimoiđete, načuješ da rješavaju probleme koji su trebali ostati u kancelarijama ili dogovaraju branč. Najveći park u Chicagu je Lincoln park. Površine je oko 490 hektara, pripadaju mu zoološki vrt, botanička bašta, historijski muzej kao i privilegija da baš sa svakog pedlja njegove površine vidiš kako ti prekrasni čikaški neboderi urastaju u nebo, a najveća zgrada, Hancock Tower, kao vavilonska kula prkosi bogovima novog doba. Park se razvlači od sjevera prema centralnom dijelu grada, a svojom je dužinom skopčan s jezerom na istoku i gradom na jugozapadu, pa na mapi liči na kakav dugački zeleni list. Ustvari je tampon-zona između gradske vreve i jezera, oaza za šetače, za one koji trče i vježbaju, za starije osobe, za divlje patke, vjeverice, zečeve... Drugi je to najposjećeniji park u Americi s prosjekom od 20 miliona posjetilaca godišnje.

Ideju o planskoj gradnji i korištenju svih resursa koji su ljudima bili dostupni najbolje ilustrira Millennium Park u centru grada. S tri strane je opasan zgradama, a jednom na istoku je okrenut prema jezeru, onom dijelu jezera gdje pristaju jahte i jedrilice. Ljudi u parku hodaju u odijelima, vode ozbiljne poslovne razgovore i ne smetaju im turisti koji se roje i zuje poput pčela, svaki na svom jeziku. Velika umjetnička skulptura, simbol grada koji to prvih godina nakon svog nastanka nije bio, Cloud Gate, čiji je autor Anish Kapoor, osmišljena je tako da se na njoj preslikava grad, višedimenzionalno. Ta refleksija uspijeva zahvaljujući ovalnom obliku, graholikom, čija je kompletna površina zapravo zrcalo. Izgleda kao čarolija, samo je stvarno. Oni koji održavaju park čiste je svaki dan ujutro i navečer, a u toku dana sedam puta poliraju onu površinu koja je dohvatljiva rukama kako bi uklonili otiske prstiju i dlanova turista koji neće pak zalaziti duboko prema Jugu i Zapadu jer, kako se na internet savjetovalištima može naći, ta područja nisu dovoljno safe za njih.

Kad je sunčano, učiteljice iz obdaništa izvedu djecu. Kolona mališana koji se drže za ruke, dvoje po dvoje, prelaze ulice i prate odrasle. Ako bi ih slikao kad stanu čekajući zeleno svjetlo na semaforu, bila bi to fotografija za razglednicu neke UNICEF kampanje o različitostima i jednakostima.

Automobili i nostalgija

Ni nakon četiri sedmice boravka u Americi nisam se nagledao automobila. Ujutro kad sjedim u Starbucksu, zurim kroz prozor čudeći se izvedbama kamioneta, kabrioleta, terenaca i SUV-ova. Auti su takvi da ni minijature njihovih modela ne bi našao u našim prodavnicama igračaka. Jeep, Ford, Chevrolet, Cadilac, Dodge, onda sportski Maserati, Ferrari, Corvette... Od onih evropskih uglavnom su BMW i Mercedes, a kako su mi rekli, voze ih Rusi i Balkanci kojima je i dalje bigdeal da parkiraju njemačke brendove ispred svojih kuća koje vrijede onoliko koliko se može priuštiti sa srednjom ili niskom platom. Kažu, bogati Amerikanci koji žive u elitnim naseljima voze Toyotu Primus. Uticaj ideje Elona Muska itekako živi u Chicagu. Često vidim Teslu na cesti, kao i izvedbe automobila s električnim ili hibridnim motorima drugih proizvođača. Gorivo košta nešto više od tri i po dolara po galonu i kad sve to sagledaš u kontekstu razvoja ove zemlje, bude ti jasno kako je Amerika, ovakva kakva jeste, i nastala iz zamaha ovdašnje autoindustrije, najprije s Fordom dvadesetih godina, a kasnije s industrijskim pogonima kakav je bio onaj u Detroitu pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.

U eseju Josefa Brodskog “Soba i po” pronašao sam njegove rasprave o roditeljima i rodnom mjestu godinama nakon što je emigrirao u Ameriku, pa piše kako pamćenje upravo čuva detalje, a ne cijelu sliku: pojedine scene a ne predstavu.

Nedjeljno popodne. U backyardu nekoliko sati uživam u delicijama s američkog roštilja ljubaznog domaćina. Upoznao sam Maju koja je u Chicago došla kao tinejdžerka 1996. Udala se za Amerikanca i ima sedmogodišnju kćerku. Njeni roditelji, Musliman i Srpkinja, unakrsno su bili izloženi uvredama nacionalističkih politikama u gradiću na Uni, odakle su se pokupili pa se preko Atlantika dokopali obećane zemlje. Priča mi, mirno i ravnodušno, da nema nikakvog nostalgičnog odnosa prema domovini i gradu njenog djetinjstva, govoreći na maternjem jeziku u kojem je zadržala i tonalitet i akcenat kakav je jedino prirodan kad ga govore oni koji su odrasli na sjeverozapadnom kraju Bosne. Ne znam kako smo došli do priče o nostalgiji, no znam da je nisam započeo, jer mi takvo što ne bi palo na pamet, ne zato što mi nije zanimljivo, nego zato što negdje podrazumijevam da svi mi katkad, neki češće a neki rjeđe, osjetimo nostalgiju prema horizontu koji smo najprije otkrili, prema rijeci u kojoj smo naučili plivati, prema onom komadu neba pod kojim smo prvi put pokisli i prema jeziku na kojem smo izrekli svoje prve emocije. Stoga bi mi takvo pitanje bilo suvišno. Ispričala mi je o svojoj ulici u rodnom gradu, Radnička, o komšiluku, sjetila se nekih ljudi, sjetila se rijeke, dodala tome emocije koje su je prožimale kad je odlazila, prisjetila se nekih školskih dogodovština, izraza i smicalica koje su bile fora tih godina, podsjetila me na neke starobosanske poštapalice i izreke... Rekavši mi kako ne osjeća nostalgiju prema zemlji u kojoj se ljudi mrze, ratuju i jedni drugima rade intrige, ispričala mi je još kako se trudi da ovdje ne jede hranu koja se prodaje u supermarketima, jer je otrovna, te da zahvaljujući vezama koje ima kupuje provjereno meso i povrće. Kaže, njen otac redovno s unukom ode u svoj restoran gdje njih dvoje mogu pojesti pravu janjetinu. Dok je slušam, dozivam ono što sam čitao tih dana. U eseju Josefa Brodskog “Soba i po” pronašao sam njegove rasprave o roditeljima i rodnom mjestu godinama nakon što je emigrirao u Ameriku, pa piše kako pamćenje upravo čuva detalje, a ne cijelu sliku: pojedine scene a ne predstavu. Prije nego što mi je pažnju zaokupilo meso koje se našlo na stolu, uspijevao sam misliti o tome kako mi u predmete upisujemo metafizička značenja, pa ono što je materijalno kroz jezik onostranimo umanjujući tako razdaljine između nas i svijeta koji smo ostavili. Nije li to radila i moja sagovornica? Ne podsjeća li njeno pamćenje na biblioteku u kojoj su knjige poredane bez abecednog reda i bez ičijih sabranih djela?

Razbijeni prozori

Jednog sam podneva prelazio most LaSalle Street Bridge (Robert de LaSalle, Francuz koji je u memoarima iz 1679. godine prvi spomenuo prostor današnjeg Chicaga napisavši onako kako je čuo na jeziku koji je zatekao – Checagou) i gledao kako se sunčeva svjetlost odražava s jednog nebodera na drugi. To je onaj most preko kojeg prelazi Tom Hanks kao Michael Sullivan u filmu “The Road of Perdition”, jednoj od najboljih filmskih priča o iskupljenju, vodeći sina u Chicago, gdje će od Al Caponea tražiti posao koji bi mu osigurao imunitet. Dok se prisjećam scene i kiše iz tog filma, odrazi sunčeve svjetlosti na tim velikim staklenim površinama prizivaju neku drugu priču. Jedan je čovjek u Sarajevu, kad je rat počeo i više nije bilo šale s granatama, niti vjere da će JNA čuvati Jugoslaviju i njene narode, odlučio skinuti krila s prozorskih okana i sakriti ih u podrum. Tako detonacija neće razbiti staklo, čega se nagledao prethodnih dana. Pomislio sam tad, pričao mi je, svejedno je, ili stavio najlon odmah ili kad se stakla razbiju, što se može desiti isti čas, a kad ovo ludilo stane, a staće, i ako preživim a nadam se da ću preživjeti, onda ću vratiti prozore na okna i kraj priče. I tako, prošla su ta ratna ljeta i zime, djeca rasla i narasla, sporazumi koji su se trebali potpisati već su potpisani, a onaj Dejtonski je bio garancija da više neće biti ni granata ni detonacija. Kaže, sišao sam u podrum, našao svoje prozore, iznio ih u stan, svako staklo je bilo zategnuto kao žice na gitari, očistio sam ih kako sam mogao i jedno po jedno postavio na baglame prateći numeraciju kakvu sam onomad načinio. Da si me samo vidio, priča, sjedio sam kao najzadovoljniji čovjek na ovom svijetu i čekao najzad mirnu zimu, ali ne lezi vraže – te je večeri, negdje pred sam mrak, s nekog od sarajevskih brda fijuknula granata i pogodila baš u ćošak zgrade u kojem se sastavljaju dva vanjska zida moga stana. Svako se staklo razbilo.

Piše da su Meksikanci ovaj grad počeli naseljavati već dvadesetih godina prošlog stoljeća, a nakon velikih migracija Afroamerikanaca s juga, te da su oni upravo bili buffer between whites and blacks.

Mostovi u Chicagu gradu daju poseban šarm, a imena su im određena prema ulicama koje u njih ulaze, dok su s desne i lijeve strane poslovne zgrade i zastrašujuće veliki shopping centri. U svakom od tih centara se osjećam kao Alisa u Zemlji čudesa tražeći izlaz iz zamršenog konzumerističkog lavirinta. Ko li sve te stvari kupuje? Od kojih li se materijala one prave? Koji li radnici i za kako sitne satnice kroje te haljetke koji koštaju hiljade i više dolara? Gdje sve to vodi? Kome se pravdaju oni koji napišu da ne iskorištavaju jeftinu radnu snagu u Africi ili dalekoj Aziji?

Meksikanci i kosilice

Ako bi me neko pitao šta sam još vidio, rekao bih – i desetine beskućnika kako spavaju na kartonima u zavjetrini i ispod izloga. Rekao bih da sam u metrou viđao umorne Latinoamerikanke praznih pogleda i teških očnih kapaka i čuo kako s nekim tiho muče gorčinu svoga radnog dana. Pričao bih da sam se jedne hladne nedjeljne večeri vozio u vozu u kojem su spavali oni koji nemaju gdje drugo spavati. Vidio sam i one koji u vagonima izvode performanse, pričaju kako su ostali bez posla i osiguranja, kako su im kuće oduzete. Jedan je Amerikanac obučen u dres lokalnog baseball kluba Cubs pio litarske količine Coca-Cole i prepričavao detalje utakmice nagluhoj starici, dovikujući se s njom s kraja na kraj vagona. Jedne večeri sjedio sam u tradicionalnom palestinskom restoranu Salam, gdje umjesto muzike čuješ učenje Kur’ana i gledao kako Amerikanci dolaze na večeru noseći sebi pivo.

Piše da su Meksikanci ovaj grad počeli naseljavati već dvadesetih godina prošlog stoljeća, a nakon velikih migracija Afroamerikanaca s juga, te da su oni upravo bili buffer between whites and blacks. Meni su neki meksički radnici donijeli cigarete iz Indijane gdje su znatno jeftinije zbog znatno manjih taksi. A vidio sam i meksičke četvrti u kojima je život – život. Izgleda tako prirodno, organski, bez laži silikona, bez blještavila izloga i poliranih automobila. Čuo sam viku i osmijehe, iskazivali su i radost i ljutnju, želje i nemogućnosti. Govori se španski i natpisi su na španskom i engleskom. Vidio sam da žive kako hoće. Voze ogromne kamionete s velikim točkovima, a u prikolici su im kosilice. Pričali su mi da kose i glade livade onima koji su svoje živote sredili, pa plaćaju da im srede i travnjake ispred kuće. I te kuće sam vidio, velike i lijepe, a ispred njih sređena dvorišta, desetine različitih cvjetova i ukrasnih grmova, dijele ih avenije s prelijepim drvoredima, a na trotoarima nema ostataka cigareta niti ikakvog smeća. Isti oni Meksikanci koji tu dolaze s kosilicama kažu kako i ti bogati imaju svoje želje i strahove, a što su im veće mogućnosti uvećavaju im se i želje i strahovi.

Što bivaš dalje od centra grada, u vozovima ostaje sve više onih koji nose poderane džempere jer ne mogu sebi priuštiti druge, a sve manje onih koji svoje brendirane poderane džempere plaćaju stotinama dolara. Svakom narednom voznom stanicom u vagonima boje više izbljeđuju i jezici se krenu miješati. Jedna je žena pričala sa svojim sinom na španskom. Smijala se. Njeno dijete je nosilo dres Barcelone. Kako je voz prolazio između zgrada, tako mu sunčeva svjetlost na čas obasja lice pa on zažmiri, pa kad opet bude da zgrada sakrije sunce, on otvori oči. Voz brzo hita prema zapadnom dijelu grada, zgrade bivaju sve manje a uz prugu su poredane kuće izgrađene od jeftinih materijala, zapuštene toliko da izgledaju kao napuštene. Majka i njen sin nisu prestajali razgovarati, vedrinu u očima tako sakriju svaki put kad bi zrake sunca uđi u vagon, pa opet progledaju i nasmiju se.

Oslobođenje, 2019. / Fotografije: Osman Zukić