U Department of Homeland Security sobi na O’Harea aerodromu u Chicagu, sredovječni policijski službenik ljutito vraća pasoš u ruke djevojci, čini mi se Bjeloruskinji, saopćivši da joj je izrečena desetogodišnja zabrana ulaska u Sjedinjene Američke Države. Ljubazno joj pomaže da spremi svoje kofere pripremajući nekakve lejbele koje bi trebala da zalijepi na torbe i u pasoš. Vidjevši da ne razumije i nevoljko prihvata ono što joj se govori, službenik čini sve to umjesto nje.

U istoj prostoriji muškarac spava na svom ruksaku između drvenih klupa bez naslonjača. Takve klupe vidio sam u šatorima na našim koridama i svadbama ili, sjećam se još iz djetinjstva, u šatorima iz kojih su muškarce ispraćali na služenje vojnog roka. Double check – tako su nam rekli upućujući nas u tu prostoriju gdje ću slušati kako kćerka prevodi riječi engleskog svojoj majci, Uzbekistanki. Vidio sam porodicu iz neke od bliskoistočnih zemalja; djevojčica i dječak od sedam-osam godina, sa roditeljima piju sok i hrane se onim što su im graničari pripremili umjesto predaha nakon višesatnog putovanja. Svi žele u Ameriku, pomislio sam; metež u toj sobi je mijenjao dinamiku, od minuta kad bi bilo krcato do onih trenutaka kada bi izgledalo kao da si sam, nakon što je prethodno nekoliko njih pojedinačno, ili članovi dvije petočlane porodice iz Azerbejdžana dobili dozvolu da napuste aerodrom uz ljubazno – Enjoy your stay in America!

Đavo zapošljava na crno

Svi žele u Ameriku, svako iz svojih razloga; neki bi da ispune američki san, neki su dobili posao kod lokalnih automehaničara i molera, neki polaze u nadi da će taj posao tek naći, neki obilaze djecu, a neki roditelje, neki bježe od sebe ili bježe sebi. Pola dana prije, još u Istanbulu, vidio sam kako ženi iz ručnog prtljaga izvlače kilograme kafe i desetine pakovanja specijalnih noževa za guljenje krompira. Kome li je ona nosila te guljače? Ko li se radovao kafi i turskim rahatlucima?

Deseti je dan mog boravka ovdje, podne je, a aprilu je ozbiljno zaprijetio maj. Pada snijeg, pravi pravcati snijeg. Vjetrovi s jezera Michigen – s istoka – donose hladni zrak čija se snaga najbolje osjeti na raskrsnicama onih ulica koje vode prema jezeru.

Svi žele u Ameriku, rekao sam službenici koja je dobila moj pasoš, a samim time i moj slučaj. Njoj je bilo važno da dopre do svih zašto dolazim u Chicago na nekoliko mjeseci, zašto baš sad i koje su mi namjere. Svi žele u Ameriku ne bi li upisali svoju priču u palimpsest na kojem su priče ispisali milioni onih što su slijedili svoju sudbinu i svoju prirodu, pomislio sam nakon što mi je saopštila da se vratim na svoje mjesto u čekaonici, prethodno uzevši moj mobitel. Dala mi je letak na kojem piše zašto je to dozvoljeno umjesto isprike. Upao sam tako u mrežu kafkijanskih svjetova sjedeći na toj klupi i misleći o svim najgorim raspletima mog slučaja. Šta ako je neki birokrata, umoran od kredita i hipoteka, uz moje ime zakačio disclaimer sa pogrešnim sadržajem? Pa sam se sjetio “Terminala” s Tomom Hanksom, pa “Puta u Guantanamo”, pa “Procesa”... onda sve to prekine policijski službenik koji biranim načinima pokušava probuditi onog Sirijca, da mu vrati pasoš i poželi lijep boravak u Lincolnovoj zemlji.

Na ogromnom pultu je gajba sa desetinama polulitarskih flaša vode. Uzimam jednu, ne bih li tako uspio umanjiti potrebu za kisikom nakon što sam više od petnaest sati proveo u zatvorenim prostorijama. Moja službenica je u trećem i konačnom razgovoru tražila da budem iskren o svom dolasku jer se u njenoj glavi neke kocke nisu složile, pa sam joj ispričao sve detalje onoga što se desilo u mom životu olakšavši tako i sebi i njoj. Cijenila je iskrenost, zahvalila, uručila mi pasoš i upozorila da me, kako bih ja to preveo, đavo ne navrati da radim na crno, što je u konačnici bila njena najveća sumnja.

Chicago. Grad kojem su hiljade i hiljade Afroamerikanaca godinama jezdile sa Juga. Deseti je dan mog boravka ovdje, podne je, a aprilu je ozbiljno zaprijetio maj. Pada snijeg, pravi pravcati snijeg. Vjetrovi s jezera Michigen – s istoka – donose hladni zrak čija se snaga najbolje osjeti na raskrsnicama onih ulica koje vode prema jezeru. Stan u kojem se nalazim je blizu jezera, tek nekoliko minuta od plaže, i pripada kvartu u kojem je smješten čuveni Loyola University tako da od vreve studenata i profesora, kojih ima sveukupno oko 18 hiljada, često i nemam želju da sjedam na metro i vozim se pola sata južno do downtowna.

Nebo umjesto zapada

Ovdje je već dovoljno živopisno i dinamično. A taj dio, gradska jezgra, izgleda magično i istodobno zastrašujuće, tako da ti bude jasno da američka priča kako je sve moguće zaista izgleda tako – ovdje je sve moguće. Do te mjere da su ljudi, kad im je već dosadilo da se šire prema zapadu, počeli da se uzdižu prema nebu, pa su neboderi, kad se oblaci spuste, kao u nebo zabodeni. Dok hodam širokim ulicama među njima, dozivam sliku iz djetinjstva; moj otac je, kako bi se nekako snašao u postratnoj bosanskoj besposlici, a samim time i besparici, odlučio da u garaži u našem selu uzgaja piliće, improvizirajući tako malu farmu, pa kad su stigli pilići, u našoj su se kući našle i hranilice za njih, složene jedna u drugu kao tornjevi visoki i po dva metra, bilo ih je desetine na dnevnoj sobi, a ja sam ih redao kao nebodere čineći megalopolis svoga djetinjstva, pa sad vidim te široke saobraćajnice između njih, komplikovane raskrsnice, mnoštvo semafora, metroe, restorane i slastičarnice, ljude koji žure s branča u svoje kancelarije, one koji nose ručak u plastičnim kutijama i one koji hodaju u zagrljaju s velikim termos-bocama za kafu, vidio sam sve ono što je u mojoj mašti veliki grad činilo velikim. Večernje svjetiljke u centru grada su postavljene nisko, a boja svjetla daje posebnu atmosferu, pa sve izgleda kao prostrani studio u kojem će se snimati nova epska saga o prohibiciji.

Prognoze kažu gentle breeze za sutra, al’ samo budala može vjerovati da u Chicagu postoji vjetar koji je gentle.

Sjedio sam jednom na obali rijeke Chicago koja teče kroz grad i gledao moderne splavove s oznakom Chicago Water taxi kako plove noseći ljude s jedne na drugu stranu. Pričali su mi tada kako su prije stotinu godina toj istoj rijeci ljudi preusmjerili tok i odveli je negdje u daleke krajeve, sve kako bi spasili da gradski otpad ne pluta u jezero, gdje je rijeka prethodno uticala. Potaknuti su bili potrebom da jezero zaštite od zagađenja, jer su stanovnici obolijevali od zaraznih bolesti, čak se spominje i kuga koja je podavila veliki procenat stanovništva tih godina. Nisam imao priliku da pitam šta su učinili da taj postupak ne poremeti vodostaj jezera, zbog bojazni da moja nezasita znatiželja ne bude previše poslovnim i ljubaznim Amerikanicma. No vjerujem da se i tome našlo rješenje, jer ovdje, izgleda, postoji rješenje za sve.

A da ovdje jeste sve moguće, bilo mi je jasno istu večer po ulasku u zemlju nakon što sam pred ponoćne sate našao kvart i zgradu gdje sam rezervisao i uredno platio stan, a suočio se s činjenicom da ne postoje ni stan ni osoba s kojom sam sve dogovorio, pa sam od menadžera zgrade čuo ono što nisam želio čuti, izgovoreno ljubazno, u pasivu prezent perfekta – prevareni ste. Tako je sutrašnji dan, moj prvi u Americi, počeo u policijskoj stanici, koja izgleda baš kao u filmovima – ogroman pult iza kojeg sjede službenici, dok im iza leđa hodaju kolege noseći svoje kafe i krofne, utišavajući svoje radiostanice, šaleći se jedan s drugim na račun trećeg, debelog policajca. U staklenoj vitrini na zidu desetine znački sa imenima njihovih kolega koji su svoj život izgubili vodeći računa o očuvanju mira u ovom gradu koji povijest kriminaliteta baštini još od vremena prohibicije i Ala Capoena. Dok čekam da oficir unese sve podatke o prevari, sjetih se iznenada teksta na koji sam naišao nekad tokom svojih plovidbi internetskim bespućima, kad je i radni dan bio isto tako pust, a u kojem je bila prenesena prijetnja Donalda Trumpa da će, nakon sve učestalijih oružanih obračuna, na ulice Chicaga poslati federalce. Ništa mi to tada nije značilo. Službenici su, uz ovdje obaveznu a počesto i pretjeranu ljubaznost uzeli sve potrebne informacije rekavši da je tim ljudima internet-prevarantstvo full time job, što mene nije utješilo, kao što mi ništa nije značilo ni njegovo nemoj da ovo pokvari tvoj utisak o Americi.

Bosna u jeziku

U Devon Avenue sam na Šabat vidio desetine i desetine Jevreja kako pognutih glava na kojima nose svoje jarmulke koračaju trotoarima ispod prozora stanova u kojima na taj dan, kako su mi rekli, ni svjetiljke ne rade. Pa sam vidio i ogromni Hrvatski kulturni centar i Hrvatsku katoličku crkvu Sv. Jeronima koju su podigli doseljenici krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Čuo sam priču o čovjeku koji se preziva Mornar, on je već treća ili četvrta generacija od pretka koji je onomad iz Splita doplovio do američke obale. Kaže, samo zna za Split, a da je tamo bio – nije. Niti, čini mi se, ima želju. Pa sam vidio nekoliko blokova u kojem žive članovi Indo-pakistanske zajednice. Muslimani. Imaju svoj mesdžid i mesnice gdje prodaju i kupuju halal-meso. Ulicama vuku i tjeraju nekakva kolica, nose pakete i vreće u kojima je roba iz njihovih radnji, žene su obučene u tradicionalne nošnje, muškarci nekuda non-stop žure, frizerski saloni na svakom ćošku. Vidio sam i prodavnice koje izgledaju kao da u njih nikada niko ne u uđe, a uredno rade, svakim danom po desetak sati. Vidio sam i kvartove u kojima se, između stanova za pripadnike probrane, elitne, klase američkog društva, klimaju zgrade u koje su sistematski naseljavani oni siromašni, ugroženi i neobrazovani stanovnici. Tako su se provodili social projekti s namjerom da se degetoizira američko društvo ne bi li se postigla apsolutna inkluzija i tako po ko zna koji put u svijet poslala slika o idealnom američkom sistemu. A jasno je da ovdje, u žrvnju kapitalizma, nema jednakih na vertikalnoj ravni, nego se jednakost postiže jedino na ravni na kojoj su svi već ionako jednaki.

Pričao mi je Rikardo, šezdesetogodišnjak iz Ekvadora, kako je u Ameriku došao s ocem i majkom, prije pedeset godina, te da se tih deset godina svog života u rodnoj zemlji sjeća kao da su bile jučer, pa mi je rekao da voli nas Balkance, jer smo temperamentni i uživamo u fudbalu, kao i oni, pritom se sjetio bitnih imena na mapi jugoslavenskog fudbala.

Mirza je u Chicago došao iz Vogošće još 1988. Napustio je Filozofski fakultet i krenuo slijediti svoju prirodu ispunjavajući naum sudbine, a kako kaže, život je učinio više od onoga što je on od života mogao zamisliti. Oženio je Amerikanku i dobio potomstvo. Priča o ljudima iz Bosne s kojima je igrao fudbal, trčao čikaške maratone i obilazio barove pa tako Bosnu živio u jeziku upisujući u prekookeansku razdaljinu metafizičke koordinate. Priča mi o Slobodanu, fudbalskom fanatiku. Ranjen je, kaže, sredinom rata u Sarajevu, odakle je nekako uspio doći u Ameriku i baš u zgradu u kojoj je on upravitelj, pa ga sad djeca iz zgrade vodaju po fudbalskim terenima gdje ih pokušava učiti fudbalskim vještinama kakve je gledao osamdesetih na Grbavici. Mislio sam dugo o Slobodanu, tom starom čovjeku koji svoje čikaške dane gužva ponavljajući postave šampionskog i drugih dobrih Željezničara. Misli li on o Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990? Da li su vjetrovi s jezera Michigen pomutili njegova sjećanja na crveni karton Refiku Šabanadžoviću? Vjeruje li on naivno, kao i mnogi fanatici, da se raspad njegove zemlje mogao izbjeći samo da je tada ekipa Ivice Osima osvojila Mundijal? Pomislio sam, kad bi se samo mogle ispričati priče svih koji su ovdje došli napustivši svoju zemlju, svoje zavičaje u dalekim bosnama, etiopijama, indijama, odakle su potjerani ili svojevoljno krenuli ka horizontima (ne)iznevjerenih očekivanja... Pričao mi je Rikardo, šezdesetogodišnjak iz Ekvadora, kako je u Ameriku došao s ocem i majkom, prije pedeset godina, te da se tih deset godina svog života u rodnoj zemlji sjeća kao da su bile jučer, pa mi je rekao da voli nas Balkance, jer smo temperamentni i uživamo u fudbalu, kao i oni, pritom se sjetio bitnih imena na mapi jugoslavenskog fudbala. Non-stop je nešto bilježio u svoju teku gledajući mančesterski derbi.

Makedonski kao naš

Makedonka u jednom supermarketu kod metro-stanice Morse dobronamjerno suflira kako da izabereš kvalitetan komad govedine u Americi nasmiješivši se tvojoj zbunjenosti nakon što si shvatio da koncept telećeg mesa ne postoji. Izvini, reče, prepoznah naš jezik, pa koji god da je – naš je. U Globe Pubu, gdje ljubitelji evropskog fudbala gledaju Ligu šampiona u 14 sati, pritom uzimajući pola dana slobodno, kad pođeš dugim hodnikom u toalet, čuješ da se u kuhinji govori španjolski, a prilikom kupovine karte za metro, pomaže ti Afroamerikanka izgovorivši you WAS. U neke parkove ne možeš bez članstva, za neke plaže kupuješ ulaznicu. Čuješ da nafurani migranti također kupuju karte za ulaz na te plaže gdje uživaju probrani, ne želeći tako pripadati šarenilu ovoga svijeta. Grupa Crnogoraca se redovno svako jutro okuplja u lokalnom Starbucksu, a više ne piju ni tradicionalni espreso. Već su se navadili na ogromne količine ledenih i kojekakvih kafa. Neće ti pomoći ako ih pitaš da ti nabave cigarete po cijeni po kojoj ih sebi nabavljaju.

Šetnje plažama jezera su dio svakodnevnog života, svijet izvodi pse i djecu na nepregledne pješčane površine, dok policijski službenici opremljeni onako kako ih vidiš u filmovima šetaju stazama između klupa. Prognoze kažu gentle breeze za sutra, al’ samo budala može vjerovati da u Chicagu postoji vjetar koji je gentle.

Jednu sam večer sjedio na klupi gledajući tu ogromnu, petu najveću slatkovodnu površinu na svijetu. Došao je stariji čovjek na travnjak i doveo zlatnog retrivera. Obučen je u široku žutu duksericu i kratke pantalone. Otkačio je povodac s kaiša na vratu psa. Izvadio je lopticu iz džepa i prebacivao je nekoliko trenutaka iz ruke u ruku, dok je njegov pas sjedio naspram njega, mahnito mahao repom i čekao da loptica poleti. Utom je hitro potrčao za njom. Uhvatio ju je u zraku. Donio ju je svome vlasniku, i opet trčao za njom, i opet je donosio. Trajala je ta igra sve dok sunce nije počelo dobrano padati prema onoj strani svijeta gdje će sad nekog drugog buditi, čak i one koji su me cijeloga života učili kako je Bosna, da prostiš, jedna zemlja razlika, a žuta je boja zlatom optočila jezero pa su ogromne ptice iznad površine letjele kao krilati zlatni dukati, a avioni iznad njih padali prema čikaškim aerodromima kao užarene rakete. Prije nego će postati silueta, čovjek u žutoj dukserici je stavio povodac na vrat svom zlatnom retriveru i odšetao jednako mirno kako je i došao.

Oslobođenje, 2019. / Fotografije: Osman Zukić