Temperatura je čas povišena, čas normalna. Umor je sveprisutan. Vuče me da ležim. Kad ne bih ležao, brzo bih se umorio. Teško dišem. Osjećaj u grlu je kao pred upalu, ali nema upale. Glava je teška i osjetim blage glavobolje. Sve izgleda kao gripa koja će da se razvije svaki čas. Čudna kombinacija proljetnog umora, blage upale mišića, dehidriranosti i niskog pritiska.

Ovako je, otprilike, moj otac opisao ono što ga je snašlo nakon infekcije virusom Covid-19. Potom su uslijedili obostrana upala pluća, granične vrijednosti zasićenosti krvi kisikom, intenzivan kašalj i nalazi koji pokazuju znake virusne infekcije. Njegovo zdravstveno stanje se stabiliziralo tek nakon četiri sedmice. Obzirom da je navikao da bude zdrav, za njega je ovo bilo posve novo i izrazito teško iskustvo.

Strah i razgovor

Liječila ga je doktorica porodične medicine Aida Mašić u Domu zdravlja u Olovu. Do sada je pregledala preko hiljadu pacijenata koji su bili zaraženi virusom ili imali simptome. Svaki ju je našao u ambulanti za liječenje Covid-pacijenata. Prethodno morate proći kroz trijažni kontejner, a odatle do posebnog ulaza u zgradu. Tamo bi vam uradili rendgenski snimak pluća, laboranti izvadili krv, a doktorica s vama razgovarala i dala terapiju.

Pamti imena pacijenata, njihove snimke i nalaze i pita se gdje joj sve to stane.

„Volim pričati s njima i to je, pored svega, tako bitan proces. Ljudi su u strahu. Svaki put kad pacijentu kažeš da mora u bolnicu, on u istom času pomisli da ide na respirator. Mnogi od njih i ne znaju šta je respirator. Nekima ne smiješ reći da ih šalješ u izolatorij; kod njih se stanje drastično pogorša za sat vremena vožnje odavde do Sarajeva. Imaš osjećaj da se ljudi od dva metra smanje kad im to spomeneš.“

U ambulanti leže i oni kojima treba kiseonička podrška, a njihovo stanje nije toliko teško da ih se mora hospitalizirati. Jednom sedmično dolazi konsultant pulmolog i njemu se pokazuju snimci pacijenata kod kojih je došlo do komplikacija.

Borba s virusom je u ovom malom gradu udaljenom pedesetak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva počela krajem februara prošle godine. Tada su u Olovo stigli radnici iz Irana i određena im je izolacija.

Desi se da oboljeli „na svoju ruku uzimaju antibiotike.“ Neki će to priznati, a neki prešute.

„Često se sjetim toga; tada nismo imali pojma kako će se ovo razvijati i u što će se pretvoriti, nismo imali pozitivnih, niti smo znali šta je to.“ Danas „znamo jednako malo, ali pacijenata je više, dolaze svaki dan na kontrolu, pratimo njihovo stanje i terapijama pokušavamo spriječiti razvoj bolesti.“ Pozitivno je to „što se ovaj put javljaju čim osjete simptome, ne pokušavaju se liječiti u kući i ne dolaze samo u slučaju drastičnog pogoršanja.“ Loše je to što se virus „mnogo brže širi i ako je jedan član obitelji zaražen, zarazio je i ostale.“

Antibiotici „na svoju ruku“

„Teško je pomoći kad pacijent dođe kasno; klinička slika je loša i nerijetko zahtijevaju hospitalizaciju.“ Desi se da pacijenti odbijaju otići u bolnicu. „S jednim zaraženim sam razgovarala cijeli dan kako bih mu objasnila zašto je dobro da ode.“ Desi se da oboljeli „na svoju ruku uzimaju antibiotike.“ Neki će to priznati, a neki prešute.

Doktorica Mašić kaže da je do sada naučila kako nalazi često govore suprotno od onoga kako oboljeli izgleda. „U ovoj bolesti je važno da pratite aspekt, to kako pacijent izgleda i kako se osjeća.“ Bila je jedna starija gospođa s teškom upalom pluća. „Ne vidi se pola plućnog krila – upala strašna – a ona super izgleda, odlično se osjeća. Mjerim joj parametre – granična vrijednost – hoću da je pošaljem u bolnicu, ona odbija, priča svoje, ja svoje.“ Ponavljala je, „ja sam progledala od jučer, dajte mi kakvu tabletu i da idem kući svojoj.“ Doktorica ju je kasnije pratila svaki dan. „Uporno sam insistirala na tome da redovno dolazi, liječili smo je i izvukla se.“

Priča mi da se priključila raznim grupama na društvenim mrežama. Do kasno noću istražuje i iskustva se uglavnom svode na to da kod ove bolesti „liječite pacijenta a ne njegov rendgenski snimak.“

„Stariji ljudi se nekim čudom lakše izvuku. Njih je teško prepoznati. Savjetujem da se prati njihovo stanje – da li puno spavaju, slabije jedu? – i bude oprezno.“ Doktorica veli da se često dogodi da stariji pacijenti imaju upalu pluća, a nemaju visoku temperaturu. „Meni je bitno da su osnovni parametri stabilni. Ako se čovjek dobro dobro drži i dobro izgleda – znaš na čemu si. Pola posla je rasteretiti ih. Često sam i psiholog ovdje. Jedno jutro nisam čula tvoga oca da čavrlja u čekaonici – a znam da je pričljiv – pa mi je istom bilo jasno da se njegovo stanje pogoršalo.“

Koliko ih razumijemo?

„Koliko sam postala bolji ljekar? Na to bi trebao odgovoriti neko drugi. Ovo iskustvo me svakako obogatilo. Trudim se da ne zabrljam.“ Mladim ljekarima savjetuje da ne idu lakšim putem i da budu spremni na to da će se „često na njih sručiti svi aferimi nefunkcionalnog sistema.“ „I kad neko kaže da mu je ljekar ubio brata, oca… A čuju se takvi komentari povodom svih silnih afera, mene to jako zaboli, niko od nas nije isključio respirator iz struje i pustio pacijenta da umire. Svaki dan je pritisak i ideš od danas do sutra, guraš, slušaš, učiš, nemaš kad odmoriti… Znam koliko se borimo za svakoga.“

Porodični ljekari bi trebali da rade u službi javnog zdravlja, a ne samo zdravlja pojedinaca, i njihov pristup zdravstvenim problemima pacijenata uključuje fizičke, psihološke, socijalne, kulturološke i egzistencijalne dimenzije.

Zaključno s martom ove godine, u ovom gradu je ukupno umrlo dvadeset pacijenata. Neki od njih su imali druge bolesti, a neki su kasno zatražili pomoć ljekara. Događalo da dođu kad im već ni porodični ljekari ni ljekari u bolnici ne mogu pomoći. Doktorica priznaje da, od početka pandemije, nikada nijedan pacijent nije vraćen iz Sarajeva, pa „čak ni oni koje smo iz predostrožnosti poslali još onda kada su svi kapaciteti bili popunjeni.“

Prema definiciji, porodični ljekari bi trebali da rade u službi javnog zdravlja, a ne samo zdravlja pojedinaca, i njihov pristup zdravstvenim problemima pacijenata uključuje fizičke, psihološke, socijalne, kulturološke i egzistencijalne dimenzije. „Kako naši pacijenti reagiraju na virus – odbijaju liječenje, ne vjeruju vakcinama, ne slijede preporuke nadležnih – nama ne govori samo o stanju javnog zdravlja općenito, nego pokreće pitanje povjerenja pojedinca prema sistemu i sistema prema pojedincima.“

Moj otac, a kasnije i majka, su bili među hiljadu Covid-pacijenata koje je pratila i liječila doktorica Aida Mašić. Rastajem se s njom siguran da moji roditelji žive u gradu u kojem imaju porodičnog ljekara čija posvećenost umiruje. Kad pandemija uzima živote svakoga dana i kad ne vidimo hoće li i kad će se taj žrvanj zaustaviti, razmišljamo li o našim porodičnim ljekarima, njihovoj ulozi u zaštiti javnog zdravlja i njihovoj izloženosti rizicima. Oni su naš prvi kontakt sa sistemom zdravstvene zaštite i često ih s njim identificiramo. Koliko je to pošteno? Koliko ih razumijemo? Koliko im vjerujemo? Ako bismo jednom stali uz naše porodične ljekare tako da spriječimo da se na njih sruče svi aferimi sistema u kojem rade, možda bismo ga tako počeli mijenjati.

(Priča iz autorskog serijala Covid 19: Iskustva zdravstvenih radnika nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Al-Jazeera Balkans, 2021. / Fotografije: Almir Kljuno