Sedam je sati. Larma ljudi u bijelim i plavim uniformama hodnicima bolnice u Travniku. Glavni medicinski tehničar Ekrem Mrakić me upućuje na treći sprat. Dugački hodnik vodi prema intenzivnoj njezi, operacionim salama i bolničkim sobama. Ženu prekrivenu plahtom, guraju iz pravca jednog od pet operativnih blokova. Svi se nekud žure. Pacijenti leže u krevetima, čekaju vizitu i proviruju prema hodniku.

Uvedoše me na sastanak anesteziologa. Njih je desetak u jednoj prostoriji. Nekima su preko usta i nosa duple maske. Na stolovima prepoznajem rendgenske i ultrazvučne snimke. Učinilo mi se da sam vidio i raspored operacija. Oni koji su upravo stigli na posao slušaju šta im kolege iz noćne imaju reći o stanju pacijenata. Sa mnom razgovaraju ljekari Mensura Hadžiabdić, Aida Čorbeg, Irma Manov Nuhefendić i Mesud Ridžal.

Stožer bolnice

Podjela je sljedeća; anesteziolog za redovni program, anesteziolog za hitne operacije, anesteziolog za Covid-pacijente. Duplom crvenom podvlače da je anestezija stožer oko kojeg se vrti život bolnice i pacijenata i njen rad ne smije stati bez obzira na okolnosti.

„Mi smo u ovu neravnopravnu borbu ušli s deficitom kadra, s manjkom aparata i opreme. Svjesni smo toga i mirimo se s tim. Toliko nas je koliko je i imamo ono što imamo. Kamo sreće da smo gospodari života i smrti; tada bi ozdravili svi bolesni“, kazuje Hadžiabdić.

Dok ne krene proces imunizacije u Bosni i Hercegovini, koji kasni kao što su kasnili nabavka zaštitne opreme i respiratora, upošljavanje novog kadra i uvođenje strožih mjera, u Travniku liječe posljedice i sprečavaju širenje posljedica virusa. Daju pacijentima sve što im neće naškoditi, a možda će im pomoći.

„Kad god na tržištu postoji potreba za medicinskom opremom – ova država je zadnja koja dolazi do nje i dolazi po daleko većim cijenama i uz velike napore. Čekamo vakcinu, dok je primimo i ona počne djelovati, proći će mnogo vremena. Šta ćemo do tada?“, nastavlja Hadžiabdić.

Prvi Covid-pacijent je na intenzivnu njegu stigao polovnim jula prošle godine. Prethodno su anesteziolozi odradili i operaciju pacijenta za kojega se sumnjalo da je pozitivan. Bio je hitan slučaj i nije se imalo kada čekati rezultate testa. Ukupno je obavljeno pet-šest operacija pod takvim okolnostima.

Naš uspjeh je polovičan; smrtnost najteže oboljelih je 50 posto. Nismo mi s tim procentom ni nešto iznad, ni ispod globalnog prosjeka.

Sve precizne radnje koje su dio njihovog posla rade s troje rukavica na rukama i sa zamagljenim naočalama. Nemaju iskustvo rada u takvim uvjetima i pritisak je veliki. Svi oko operacionog stola su u zaštitnim odjelima, stiskaju se, sudaraju i jedva komuniciraju.

U ovoj bolnici je ukupno sedam ležaja s respiratornom podrškom, ali „koliko god da ih je – malo je za onoga kome treba jedan kad više nijedan nije slobodan.“

Respiratori omogućavaju da kisik u potrebnoj koncentraciji i dovoljnoj količini dođe iz vanjske sredine do plućnih alveola. Kod pacijenata izuzetno teškog stanja, s teškom obostranom upalom pluća, alveole su ispunjene upalnom tečnošću i dolazi do njihovog kolapsa. Uz pomoć respiratora otvaraju se alveole i kisik prolazi kroz alveokapilarnu membranu u krv. Ako je alveokapilarna membrana oštećena, kisik neće stići u krv.

„Naš uspjeh je polovičan; smrtnost najteže oboljelih je 50 posto. Nismo mi s tim procentom ni nešto iznad, ni ispod globalnog prosjeka. Da imamo respiratornu jedinicu u koju bi bili primljeni pacijenti sa srednje-teškom kliničkom slikom – možda bismo imali malo bolje rezultate.“

U hodu se privikavamo

„Liječenje ovih pacijenata je dugotrajan proces. Nedostaje nam pravi, ljudski kontakt s njima. Nije isto; teško pričate, jedva vas pacijent razumije i vi njega teško razumijete. Ponekad poželimo da im stisnemo ruku, ali umjesto toga im mašemo s druge strane stakla. Za sve ovo nismo spremni i u hodu se privikavamo“, nastavlja Hadžiabdić.

U prosjeku jedan anesteziolog prati sedam pacijenata 24 sata. Zbog manjka kapaciteta, ljekari su primorani pratiti pacijente u njihovim bolničkim sobama. Prenose se pritom monitori i oprema.

„Ne možete se osloboditi onoga što vidite za jednog radnog dana; te slike vas prate danima poslije.“ I kad god razgovaraju između sebe vele da „svi imaju minus i plus faze i da su zreli za neku vrstu psihološke podrške.“ Kažu da ono što prolaze ostavlja trag na njih, da više ni sami sebe ne prepoznaju i da nije onih pacijenata koji prežive – izludili bi.

Anesteziolozima rijetko kada dolaze zaraženi koji nisu već dvije sedmice bolesni; nakon primarne zdravstvene zaštite pošalju ih na infektivnu ili grudnu kliniku, a tek onda, kad se stanje toliko pogorša, na intenzivnu njegu.

„Bio sam ljekar u ratu u šumama i gorama i shvatio sam s kim imamo posla, kakvi su nam ljudi i kakvo nam je društvo. Mislio sam da će nas promijeniti ta ratna stradanja i da ćemo postati bolji, a mi postadosmo gori. Sad se borimo s virusom, koji je jako opasan, ali se opet ne mijenjamo. Kolege nam umiru, a nama još niko vakcine ne nabavlja. Sa druge strane, nije pošteno žaliti se, jer ko pristaje – ko je ostao ovdje a mogao je otići – ne čini mu se nepravda. Dok sam bio mlađi, mislio sam da ide bolje, ali bolje je sve dalje od mene“, govori Ridžal.

Nakupilo se toliko zdravstvenih problema kod pacijenata da se ne može izdržati. Koliko god za nas bio banalan problem, nekome bruh utiče na kvalitet života i mi to moramo rješavati. A kako da sve stignemo?

Završio je sastanak anesteziologa. Poslije nas u istu prostoriju ulaze hirurzi. Pretpostavljam da bi se ovi sastanci istodobno odvijali u odvojenim sobama da svi prostorni kapaciteti nisu potrebni za zbrinjavanje pacijenata.

Preko stotinu obljelih

U travničkoj bolnici nijedan uposlenik nije umro od posljedica virusa iako ih je bilo zaraženo preko stotinu. Jedan ljekar ortoped se, pričaju mi, ponašao prilično opušteno u rizičnim okolnostima i nije se bog-zna-koliko raspitivao o vakcinama. Kad je obolio i jedva preživio, reći će mi kasnije na hodniku, primio bi sve četiri vakcine odjednom.

U jednom trenutku je prijetilo da s radom stane Odjel za dijalizu zbog prekomjernog broja oboljelih radnika. Onda su zdravi ljekari preuzeli na sebe obavezu da rade prekovremeno. Jednom tri dana jedna smjena nije izašla iz bolnice.

Na hodniku susrećem direktora bolnice doktora Adnana Šatrović koji se ne žali, ali je svjestan s koliko se problema nosi. Pokazuje mi raspored operacija za taj dan. U prosjeku ih ovi ljekari obave 15 do 20.

„Nakupilo se toliko zdravstvenih problema kod pacijenata da se ne može izdržati. Koliko god za nas bio banalan problem, nekome bruh utiče na kvalitet života i mi to moramo rješavati. A kako da sve stignemo?“

Na kraju mog dvosatnog boravka, upoznajem Đenana Čauša. Radi kao anestetičar tokom operacija, motri stanje životno ugroženih pacijenata i često je pratnja u sanitetu. Tamam kad se virus pojavio u njegovom gradu, on se prvi put ostvario kao otac. Radio je u smjenama po pet dana da bi onda pet dana provodio u iznajmljenoj kući u izolaciji i kad je bilo najpotrebnije, nije bio sa suprugom i novorođenim djetetom. Nedugo zatim su počeli susreti s najtežim bolesnicima. Kad zažmiri, priznaje, pred očima mu se redaju slike iz bolnice. Bio je u sobi kada su izgubili prvog pacijenta; pokušavali su ga ventilirati, ali pluća nisu primala zrak.

„Šta čovjek proživi u tom momentu, to je jedna katastrofa.“

Treći talas nas je uveliko zapljusnuo. Uposlenici ove bolnice su to i očekivali. Kapaciteti su već popunjeni i ljekari jedva stižu odgovoriti zahtjevima. Savladava ih umor i na izmaku su snage. Čak i da su čudotvorci, ne mogu popraviti štetu koju čine njihovi sugrađani ponašajući se – neodgovorno.

(Priča iz autorskog serijala Covid 19: Iskustva zdravstvenih radnika, nastala uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Al-Jazeera Balkans, 2021. / Fotografije: Almir Kljuno