„Rezultati testa su negativni… Zdravstveno sam dobro, ali psihički sam jako iscrpljena. Radimo non-stop“, rekla mi je doktorica Dilista Piljić, profesorica na Katedri za infektologiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i šefica Klinike za zarazne bolesti UKC Tuzla, u jednom od mnogih telefonskih razgovora koje smo imali prije nego što sam najzad dobio upute kada i gdje da dođem kako bismo razgovarali o njenom iskustvu u borbi s pandemijom Covid-19.

Doktorica me sačekala ispred sporednog ulaza u kliniku i provela u ordinaciju u kojoj u tom trenutku nije bilo nikoga. Taj dio zgrade koriste samo uposlenici i on je svojevrsna sigurna zona. Poduzimaju se sve potrebne mjere kako bi se osoblje maksimalno zaštitilo od zaraze. Tamo su doktori, tehničari, laboranti… Oblače zaštitna odjela i odatle kreću na spratove iznad u vizitu. Vratit će se tek za sedam-osam sati. Za to vrijeme će pregledati više od stotinu pacijenata, usput će ih njegovati, davati terapiju, uzimati nalaze…

Kapaciteti popunjeni

„Ovo traje mjesecima i jako smo umorni. Broj pacijenata koji nam dolazi je zaista zabrinjavajući. Sezona gripa još usložnjava situaciju. Većina nas radi četverobrigadni sistem. Ovdje svaki četvrti dan provedemo 24 sata. Nemam slobodnog dana, a ni radnog vremena. I opet jedva stižemo da pregledamo sve pacijente. Brine nas što dolaze oboljeli koji su srednje životne dobi. Nije se moglo pretpostaviti da će posljedice virusa biti tako pogubne po njih. Oni nerijetko zahtijevaju i respiratornu podršku…“.

Stazama koje vijugaju između klinika se mimoilaze pacijenti i medicinsko osoblje, jedan laborant negdje nosi kofer s uzorcima između bisti s imenima zaslužnih doktora, neke zgrade su oronule, a neke se dobro drže, parkinzi za automobile ispred kapija su popunjeni i auti se parkiraju na trotoarima.

Kapaciteti Klinike za zarazne bolesti u UKC Tuzla su popunjeni. Novo odjeljenje za pacijente oboljele od novog virusa je otvoreno na Klinici za plućne bolesti. Tamo je prethodno formirano i respiratorno odjeljenje. Komunikacija između klinika i ustanova primarne zdravstvene zaštite je loša.

„Problematično je što se na nivou primarne zdravstvene zaštite ne radi ništa što se tiče dijagnostike i eventualnog zbrinjavanja pacijenata koji imaju slabiju kliničku sliku. Oni samo proslijede građane nama, pa se desi da odjednom imamo pet-šest pacijenata. To je nemoguće ispratiti…“

Iako je već zašla u tridesetu godinu radnog iskustva, doktorica Piljić veli da ovakav nivo iscrpljenosti i umora nije doživjela. Život joj se sveo u krug kliničkog centra; stazama koje vijugaju između klinika se mimoilaze pacijenti i medicinsko osoblje, jedan laborant negdje nosi kofer s uzorcima između bisti s imenima zaslužnih doktora, neke zgrade su oronule, a neke se dobro drže, parkinzi za automobile ispred kapija su popunjeni i auti se parkiraju na trotoarima.

„Psihološki i emotivno smo iscrpljeni. Dolazimo u blisku kontakt s pacijentima. Moramo. Onda imamo veliki pritisak kad dođemo kući… Šta ako zarazim svoje ukućane?! Ne znam kad sam zadnji put roditeljima ušla u kuću. Odnesem im samo namirnice i kratko razgovaramo ispred ulaza. Udaljavamo se jedni od drugih uopće, a posebno je to naglašeno kada si medicinski radnik. Nemamo priliku ni da se testiramo često, jer moramo čuvati testove. I opremu čuvamo koliko god možemo… Nedostaju mi moji studenti, njima se sad ne mogu posvetiti sto posto, neki se ljute, a neki to razumiju“.

I u Tuzli se pri liječenju pozivaju na preporuke Svjetske zdravstvene organizacije i Centra za kontrolu bolesti. To su terapijske opcije koje pacijentu pomažu da lakše podnese bolest. Liječiti posljedice ovog virusa je ujedno i multidisciplinarni proces u koji su uključeni infektolozi, pulmolozi, internisti, epidemiolozi… Jednim takvim timom koordinira i moja sagovornica.

Sve pokušavamo prije nego što pacijente priključimo na respiratore.

„Najteže je kad mlađi pacijenti završe na mehaničkoj ventilaciji. Koliko god mi radimo ovaj posao, ne može se ostati ravnodušnim pred pacijentima koji hvataju zrak. Kao ribe na suhom. Sve poduzimate, radite što možete, ali ne uspijevate. Događa se da prijepodne razgovarate s pacijentom i on djeluje dobro, priča, smije se, a popodne se stanje toliko promjeni da ste primorati priključiti ga na respirator. Te nagle promjene u ponašanju pacijenata su najtragičnije. Inače bi ljudi, zbog prirode svojih oboljenja, završavali na respiratorima, ali to je bivao postepen proces. Ovdje se to desi začas“.

Prema procjeni, može se očekivati pogoršanje stanja ukoliko se ne poduzmu nove epidemiološke mjere. „Totalni lockdown svakako nije rješenje“, ali „povremeni bi mnogo značio, jer smanjenje priliva pacijenata vodi prema kakvoj-takvoj kontroli.“

Radni dan

„Po dolasku na posao održimo sastanak stručnog kolegijuma. Tada nam ekipa iz prethodne smjene prenese informacije o stanju pacijenata – kakva je njihova klinička slika, da li je bilo nekih promjena, koji pacijenti su kritični, itd – nakon čega idemo u vizitu. Prethodno jedemo, obavimo fiziološke pripreme, jer nekada u vizitama ostanemo preko deset sati. Ne radi se samo o liječenju pacijenata, nego i o njezi. Imamo dosta starijih pacijenata ili onih koji su operisani pa se zarazili.“

Laboranti tokom vizite uzimaju uzorke i nose ih na analizu. Potom te nalaze pregledava stručni tim i zajedno određuje terapijski proces.

„Nakon vizite imamo malo vremena da se odmorimo. Čim dođu laboratorijski nalazi, zajedno analiziramo podatke i određujemo neki tip terapije. Sve pokušavamo prije nego što pacijente priključimo na respiratore. U ovakvoj situaciji je malo kadra, koliko god da ga imate. Medicinsko osoblje obolijeva i više nego ikada nam treba ljudi.“

Na UKC Tuzla je trenutno preko šezdeset zdravstvenih radnika koji su pozitivni na Covid 19. Bilo je i smrtnih slučajeva. Poruke su uvijek iste, vrlo jednostavne, ali djelotvorne; nositi maske pravilno, ne boraviti u zatvorenim prostorijama, provjetravati prostorije, prati ruke često i temeljito i paziti na fizičku distancu.

„Zaštitna odjela koja nosimo prilikom vizite izazivaju smanjenje kisika u krvi, pa mi poslije treba barem sat vremena da počnem stvari oko sebe percipirati normalno. Nemamo mi luksuz da odijela mijenjamo svako malo. Dok ne obiđemo sve pacijente, pa makar to trajalo cijeli dan i noć, mi ne može napustiti odjeljenje. Gledam koliko je našim sugrađanima teško nositi masku, a sad zamislite koliko je nama teško cijeli dan biti u zaštitnoj opremi“

Vakcina kao rješenje

Kad je prvi put čula za novi virus, doktorica Piljić je pretpostavila da će se on ovako brzo širiti. Čak je mislila da će njegove posljedice biti veće, s obzirom da poznaje prirodu zaraznih bolesti i posljedice koje su one ranije ostavljale na čovječanstvo.

„Znamo koliko zarazne bolesti mogu biti kobne za čovječanstvo. Moje strategije liječenja se zasnivaju na nauci i imaju uspjeha. Svaki dan naučim nešto novo o ovoj bolesti. Teorije zavjera i njihovo širenje nam ništa dobroga neće donijeti. Dešava se da se razvije teška klinička slika i kod pacijenta koji nisu imali nikakvih zdravstvenih poteškoća. Desi se da teško obole i pacijenti čiji je organizam imunokompetentan. Ne možete reći da ste dovoljno zdravi i da je to garancija da vam virus ne može naškoditi… Samo nas oprez može sačuvati. Najgore je kad izgubite život. Sve bude i prođe, ali život ne možete nadoknaditi.“

Šok izazvan objavom o upotrebi vakcine će umnogome promijeniti stanje, ali ostaje zabrinutost zbog onih koji će tu vakcinu možda odbiti da prime ili će čak zagovarati protiv nje.

„Jedva čekam da se vakcine pojave. Vakcinišem se svake godine protiv virusa gripe i to pomaže. Prva ću se vakcinisati i ovog puta. Da li će vakcina imati neželjenih efekata? Hoće, kao i svaka druga. Brinu me sve ove antivakcinacijske inicijative generalno, jer ko god se ne vakcinišete, taj je potencijalni izvor zaraze. Ovo je najveća zdravstvena kriza u mojoj karijeri i vrlo ozbiljna epizoda u historiji čovječanstva. Nama zdravstvenim radnicima već treba psihološka podrška i bojim se da će neki od nas završiti s određenim psihološkim traumama. Ovo djeluje gore od rata. Ne vidiš neprijatelja, ali si okružen njime“.

U Tuzlanskom kantonu je do sada oboljelo skoro devet hiljada građana. Umrlih je 368, dok se 6770 pacijenta oporavilo. Aktivnih slučajeva zaraze je 1852. Stanje se može samo pogoršati u narednom periodu, a prijetnja da će redovi ispred zdravstvenih ustanova biti duži od onih ispred šoping centara na jutro „crnog petka“ postaje realna.

(Priča iz autorskog serijala “Covid 19: Iskustva zdravstvenih radnika”, nastala uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)

Al-Jazeera Balkans, 2020. / Fotografije: Almir Kljuno