Dan je skončao. Snijeg je na čas stao i hladno je. Vedri se. Pomalja se tek načet mjesec da osvijetli prtinu. Ljudi će odnositi i donositi stvari - vodu, makaze, nož, užad, ćebad, fenjere... Djeca će ostati u kući, sama, i gledat će svu tu trku, ne sluteći šta se događa. Danima pada snijeg i svemu daje novi oblik. Stare šljive u komšijskoj bašči su izmilile grane pa na mjesečini izgledaju kao đavolji rogovi. Pseto se sklupčalo u kolibi. Vatra u peći izgara hrastov panj što se u drvarama godinama sušio za duge i hladne zimske večeri. Snijeg je prekrio ograde i šupe. Januar je bijesni pas koji je tih dana odlučio pokazati očnjake. Savile su se i gole grane na krošnji mladog oraha. Pognuli su svoju kičmu i mladi i stari pred tim januarskim smetovima.
Od kuće do staje ide se stotinjak metara uskim putem kroz nanose snijega. U staji su dvije krave; obje mliječne. Jedna je steona i svaku večer se čeka tele. Djeca su brinula o kravama uvijek kad one nisu u staji. Vodili su ih na ispašu svaki dan ujutro i popodne. Čuvali su sjetvu od krava. Gledali su kako pasu mliječnu otavu krećući se sporo i vrteći neprestano ušima kako bi otjerale muhe sa svojih vlažnih očiju. Kako su sati ispaše odmicali, vimena su sve više bubrila, pa kad bi izbile mliječne žlijezde debele kao prsti, valjalo je živinu potjerati kući kroz izlokvane i šipražjem zarasle uske sokake. Žene su muzle mlijeko ujutro, u podne i uvečer. Dok ih se muze, krave su bivale mirne. Najmlađi u kući piju tako svježe i vruće mlijeko otpuhujući pritom oblake pjene i trunje u njoj. Triput u sedmici su djeca ujutro prije ispaše nosila na otkupno mjesto po tridesetak litara mlijeka. Tamo bi mljekar svojim instrumentima izmjerio masnoću i upisao u svoj dnevnik količinu i procent masti; što je mlijeko bivalo masnije, time je bilo cjenjenije. Na kraju svakog mjeseca bila bi isplata. Niko nije zadovoljan cijenom, ali vremena su takva bila da je dobro imati išta, jer je rat uzeo sve, godinama prije. Teško je tražiti bolje tamo gdje ništa nije dobro. Ljudi su gladni psi što su zalutali odnekud s ulice u selo, da nađu štogod hrane oko kuća.
Domaćin je sjedeći naslonjen u kauču svako malo naglas prebirao po stvarima bojeći se da što ne zaboravi, a njegova bi stara majka tek povremeno izađi iz kuće. Ona je najbolje mogla predvidjeti taj zadnji čas. Preživjela je godina i zima toliko da svemu može odrediti mjeru, svemu dati prosudbu, oštro i odlučno bivajući na riječima i u djelima babica koja britvom prekine pupčanu vrpcu.
- Ništa ne jede!, pomjera se!, čas ustane!, čas legne… cijedi i prve kapi mlijeka! - dok je stara žena govorila u staji se čulo duboko mukanje.
Krava je isprva imala jake nagone u pravilnom ritmu, ali je njihova snaga vremenom opadala, pa se znalo da čovjek mora pomagati koliko može i kako zna, a odveć se zna da postoje samo dva dobra položaja teleta; prvi je kad su obje prednje noge i glava prema izlazu, a drugi je kad su obje zadnje noge i rep prema izlazu. Zna se i da se dva zgloba na prednjim nogama savijaju u istom smjeru, dok se zglobovi na zadnjim nogama savijaju u suprotnom smjeru, no, ništa nije bilo onako kako je trebalo biti i nakon pola sata upiranja da se pomjeri, tele u materici je bivalo nepomično.
Služeći komšijskoj navadi, došlo je tu još ljudi, fenjeri su se pronosili kroz selo, psi su čas lajali, čas zavijali, mačke su odnekud izmiljele da ljude ohrabre, dovikivalo se s kućnih pragova i pronosilo se s glasa na glas šta treba i ko treba.
- Jedva sam oslobodio prostor oko vrata i glave, i nabacio sam omču na prednje noge... - govorio je neko glasno ali smireno, propovjedno, da uvjeri sve oko sebe da je sve uredu.
Između ljudskih glasova urijetko se čulo kravlje mukanje.
Čupali su konopcem tijelo iz trbušine, ali nije uspijevalo i slutnja da će zimska noć biti teška bila je stvarnija. Krenula je jurnjava, neki su odlazili po pomoć, neki su već pomagali, sve je kucalo u pravilnom ritmu, onako kako zidni sat otkida sekunde, ali tih tridesetak kilograma nije htjelo ni moglo iz svoje postelje nikako osim naopako. Izvlačili su ljudi tele na mjesečinu, jakim su rukama, težačkim, čupali noge i glavu stišćući debelim prstima vrat i uši, dlanovi su im klizili niz vlažnu dlaku i upirali su nogama u podnice ne bi li izvukli svoju zadnju snagu da oslobode kravu tegobe, trupala u njoj. Kad su ga najzad izvukli - ono nije bilo ni progledalo - beživotno tijelo su naslonili na gredu, i dok su ga svi gledali kao u kakvo čudo najtrezveniji među njima napipa još jedno, pa uz uzdah najbrže što je mogao spretno načini omču na dugom konopu, hitro uđe rukama unutra i nabaci zamku na prve dvije noge drugog teleta te povika da se spasi još jedno mrtvo stvorenje iz živog. Krava je naposljetku legla i stara žena ju je masirala po vimenu cijedeći mlijeko, žuto i gusto poput masla.
Dvoje mrtve teladi tu su večer ljudi četiri i po sata vadili iz utrobe, naticali su omče čas na prvu desnu nogu, čas na lijevu, vukući neživo i moleći boga da im da snage da izdrže. Kad izvadiše drugo tijelo, pogledaše se oni koji su ostali do zadnjeg časa i očima ispod teških kapaka dadoše znak da se izađe, a trka između kuća je mogla stati.
- Bacite ćebad na njih i dajte kravi suhe djeteline i mlake vode!, gdje je metla?, treba ovo očistiti!, prospite sijena okolo!, iznesite fenjere... - govorio je svako ponešto, tiho, ispod glasa, da se jedva čulo.
Prve večeri poslije, djeca sanjaše neobične pojave. Počeše pričati kako ih niz livade tjera veliki grumen zemlje koji se valja prema njima postajući veći i dok trče livadi nigdje ne vide kraj. Gušilo ih je tako u prsima, govorili su, pa kad ih pritisne dovoljno jako, probudi ih. Buljila su djeca kroz prozor povremeno duboko udišući, a stariji su prinosili vodu, učili im sveti tekst na uši, a strah nikako da ode. Počeo je da ih obavija poput bršljana. Odjeću su im nosili travarima da je nadime i zle duhove istjeraju, a neko donese i Zemzem vode u tegli, a u vodi bila ceduljica i na ceduljici dio svetog teksta, pa su ih umivali i pojili tom vodom, ali san se svaku večer vraćao. Zebnja je tutnjala kućnim hodnicima i nije se dalo vatri da utihne cijelu noć, ukućani su drva naizmjenično unosili u naramcima onoliko koliko je moglo stati oko peći da bi se izlazilo rjeđe, a najstariji su brojali posljednje uštape i Mjesečeve mijene pogledajući jugovinu. Djeca su stalno pitala zašto ljudi i životinje moraju da pate strpljivo čekajući da im neko dogovori. Čulo se kako ruke noževima ljušte jabuke, iste one što su još pretkraj jeseni zazimljene u trapovima da sazriju, i presijecaju ih na polovice.
- Možda s jugovinom ode i strah - govorila je stara žena pokazujući zlatne zube između tankih usana.
Najzad, topli vjetar je počeo duvati deseti dan, topio se snijeg i zemlja se počela odmrzavati, pa trojica muškaraca počeše tovariti tijela na zaprežne saonice. Dok su ih podizali, konji se nešto zaigraše pa potegnuše zapregu nekoliko metara unaprijed, a jedno se tele izmače iz ruku i odmota iz ćebeta pa se niz snijeg skotrlja u jarak, a najstariji čovjek povika da umiri konje. Stade pred njih pustivši da mu ližu nadlanicu da bi ona druga dvojica prihvatili tele za noge, podigli ga opet na saonice dajući rukama znak da se krene. Ispod deke se ukaza samo glava jednog teleta, onog jarko crvene boje, a na čeonoj kosti se ugleda bijeli biljeg veliki koliko dječji dlan. Utom se ljudi počeše sklanjati s puta spominjući volju božju, njegovo određenje i davanje, onako kako dijete izgovori molitvu pred spavanje.
Otklizale su se tako saonice za konjima šumskim putem do duboke jame koju su ljudi to jutro kopali isprva jedva razgrćući teški snijeg po kojem su kasnije zemlju izbacivali. Najprije baciše sijena i posložiše mrtvu telad u rupu, pa ih prekriše dekama i počeše zagrtati grobnicu gurajući zemlju i kamenje. Svršiše posao bez puno riječi, prebaciše lopate preko ramena i krenuše kućama.
Ostala je samo humka među visokim jelama.
Priča se našla u užem izboru na Konkursu za najbolju kratku priču Dnevnih novina Oslobođenje 2020. / Fotografija: Osman Zukić