Na zlatni pir je osvanuo lijepi proljetni dan. Otprilike je tako toplo bilo kada su odlučili da se zajedno otisnu u život. Trešnja ispod prozora njihove kuhinje je procvjetala kao rijetko kada. Pčele zuje zabadajući iglama u dubine cvata. Slavljenici su jutros provjetrili sobe stana od pedesetak kvadrata u koje su zbili cijeli svoj život. Vrabac je sletio na okapnicu prozora po mrve koje im redovito ostavljaju tokom ručka.
Oboje su ranije ovog proljeća napunili po sedamdeset i pet godina. On već odavno govori kako je ušao u lijepe godine za umiranje, dok je njoj svaka naredna bila nedovoljna. Preko zalogaja bi, pri kraju ručavanja na godišnjicu braka, spokojno znala reći – i naredne ću godine u ova doba pozdravljati ptice.
Nemaju djece. Osim nekoliko bratanica koje su se u ratu rasule po Americi, njih dvoje nemaju više nikoga na ovome bijelom svijetu. Upućeni su jedno na drugo kao dan i noć. Ni te bratanice se više ne javljaju, a Bosna je, ta prokleta zemlja, tek mrlja na ekranima na kojima odmiču slike njihovih sretnih života. Jedna je nekoć došla u Sarajevo poslom, pa je taj kratki posjet iskoristila da jedno popodne obiđe tetku i tetka. To kako je govorila kao da je zaboravila riječi iz maternjeg jezika, on bi često poslije imitirao podrugljivo – ja nemam, kako ono, ekspiriens…
Malo nakon što su se domogli penzije, izbi rat. Nisu mu se nadali niti su vjerovali da će se desiti. Najednom počeše brinuti o životu kao nikad do tada; voda, hrana, struja, plin… devize. On je bio star da bi ga se poslalo u vojsku te je svoje znanje i struku dao komšijama na raspolaganje. Umio je krišom u stanove uvoditi plin. Svih tih dana ona je brinula. Rat je doživjela kao Sudnji dan. Mrsila je jezikom ono malo kur’anskog teksta što ga je naučila od majke misleći da se time štiti. Sve što joj je falilo je, uz strah od smrti, bilo dovoljno da navuče neke hronične tegobe. Život joj je bio kao jabuka što tek pred kraj zime pokaže trulež tamo gdje je u jesen neki nebrižljivi berač jako pritisnuo jagodicom svoga prsta.
Nedjelja je i poprilično mirno doba dana. Vrijeme je ručka, pa su se ljudi povukli u domove; majke i očevi su svugdje u gradu dočekivali djecu s unucima. I rat je već davno stao. Vrijeme izmiče i rijetki mare za onim što iščezne. Dani su kao kotači tom velikom stroju koji grabi dalje i dalje. Znala je govoriti kako minuli događaji ostanu da lebde u našim pričama, pa kad prođe toliko godina koliko ih stane u zlatni pir, svijet se raspe i bude kao cvijet prezrelog maslačka u vazduhu.
– Leluja! – rekla bi to podižući obje ruke u zrak.
Privodili su svečani objed kraju i nazdravljali pedesetogodišnjici braka ispijajući posljednje gutljaje prošeka što su ga dobili od kumova još prije rata kad ju je on, gledajući kroz prozor, iznenadio prijedlogom.
– A da upustimo vrapca u kuću? – rekao je to vragolasto, popio posljednji gutljaj i prošetao do radne ploče u kuhinji gdje je uzeo nekoliko mrvica hljeba.
Ona je prepoznala taj trenutak lucidnosti kakvima on jeste bio sklon, ali ne i posljednjih godina. Vidjela je sjaj u njegovim očima i protumačila ga kao znak odlučnosti. Ne rekavši ništa, dala je svoj pristanak na igru. Dalje je upijala njegove upute.
Polako se primakla prozoru i sagela se ispod kako bi mogla na njegov znak – kad ptica pređe prozorsko okno – gurnuti krilo prozora. On je prethodno poredao mrvice redom; od vanjske okapnice, mrvicu za mrvicom, do drvene klupe s unutrašnje strane. Sakrio se iza frižidera i škiljio.
Pokoji automobil odbruji ulicom ispod prozora. Pčele su u rojevima prelijatale preko trešnje. On je kroz prozor ugledao kako u susjednoj zgradi u nekom stanu za stolom objeduje njih šestero. Svako malo mu je pažnju sa ptice skretalo dijete u tom stanu koje se ne odmiče od prozora. Vidio je samo glavu. Crni pramenovi padali su preko čela; iz kose su nicale neobično velike uši za dijete tih godina. Gledalo je njihovu igru kao predstavu u pozorištu.
Kako su sekunde otkucavale na velikom zidnom satu, ona primjećuje da on sve manje pogleda prema ptici, a sve više zuri negdje u daljinu. Pomisli na malopređašnji ručak; odavno nije spremila tako dobre raviole. Naučila ih je raditi još onih prvih godina kada je odlazila na odmore. Upoznala je tamo Mateu čija je nona Anđela izvrsno spremala tjesteninu po recepturi starih Italijanki kojih je tih godina bivalo sve manje u Istri. Te raviole nije spremala odavno, pa je za ovu priliku napravila najbolje ikada. Zlatni pir nije mačji kašalj, mislila je. On je volio raviole. Od raspada tog sistema, njemu je život postao samo klaparanje dana za danom, čemu se ona sve ove godine pokušavala oteti, što joj nije polazilo za rukom. Vukao ju je neprestance dolje, kao uteg. Taj starac je u njenom životu najprije bio vjetar koji je snažno duvao u jedra. Kasnije je, i ona je toga postala svjesna, tom istom životu postao samo sidro. Sad ga gleda misleći o svemu tome dok on zuri negdje daleko.
Ptica uleti u kuhinju i sleti na trpezarijski stol.
– Šta sad? – upitala je ne zato što ju je zanimalo što će učiniti s tim krilatim bićem, nego da pokrene stvari, kao da je htjela riječima odlediti ljude zaleđene u čaroliji.
Kad je već pozobao koliko mu se zobalo, taj je mali vrabac uz cvrkut poletio od stola na komodu, pa sa komode na vrata kuhinje i dalje u mračni hodnik. Kako nije mogao prema svjetlosti jer su vrata spavaće i dnevne sobe bila zatvorena, tako se vratio opet u kuhinju pa sletio na karnišu.
– Šta šta ćemo? Imamo gosta i trebamo biti pravi domaćini. Nahraniti ga i napojiti. Neka se osjeća kao kod kuće. Neka ga – pričao je, a ona je bivala nemirnija.
Bio joj je čudan ali i običan istovremeno. Poznavala je ona tu njegovu stranu; nekada mu igre nikad nije bilo dosta. Ali, da li je to ta njegova strana? Ni sama nije bila sigurna u to što misli. Sjedili su tako zajedno za kuhinjskim stolom nagađajući šta da rade s pticom u stanu. On je ustao i otvorio prozor.
– Neka ide odakle je došla, pa će nam možda opet navratiti jer zna da smo dobri ljudi – odmičući se od prozora mislio je da će ptica samo izletjeti.
Zbunjena u tom skučenom prostoru, ptica opet odleprša u hodnik a starica najbrže što je mogla preskoči preko praga i otvori vrata dnevne sobe. Vidjevši svjetlo dana, ptica uleti u sobu pa stade letati od zida do zida, udarajući krilima čas u vrata, čas u ormar, pa joj se zapetljaše kandže u milje ispod televizora i taman kad on pođe da je uhvati, ona se izvuče i odleti opet u kuhinju pa se spusti na njegov tanjur.
– Daćeš mi laganu i tanku tkaninu da je pokrijem – reče joj tiho.
Lijepa svilena svijetloplava bluza u njegovim rukama izgledala je kao crvena vrpca među prstima glavnog toreadora u areni. Dok je tako prilazio ptici raširenih ruku u kojima je bluza visila kao haljetak na strašilu, i u čas kad je prišao dovoljno blizu da pokrije pticu, pogled mu skrenu opet prema onom dječaku koji je i dalje gledao kroz prozor iz stana u susjednoj zgradi. Nevješto baci bluzu preko kuhinjskog stola, ptica se izvuče a on se tako svom težinom nasloni dlanovima na stol. Ugleda masne mrlje od ulja i octa.
Da je negdašnja, ona bi sad, neovisno od okolnosti, počela da mu pridikuje – nabrajala bi kako joj je to najdraža bluza a nije morala biti, kako joj najljepše stoji, te kako joj je lijepo pristajala uz onaj crveni sako – ali je već odavno sve otišlo bestraga i ona više nema šta izgubiti. Jedna je uništena bluza bila tek šaka zemlje na humci njihovih života.
Starac je vidio šta je napravio. U trenu mu bi jasno kakve bi reakcije uslijedile u nekom drugom životu koji oni već odavno ne žive. Prvi put bi svjestan da ni ona stvari više ne vuče naprijed. Sjedoše. Izgledalo je sve kao da su tek krenuli ručavati na zlatni pir. Bluza je sve više gubila nijanse svijetloplave. Pokrivala je tanjure i ostatke ručka kao kad čaršafom pokriješ mrtvog čovjeka. Sjedili su gledajući u taj reljef kao u otvorene karte. On je svaki čas podizao pogled i gledao u dječaka. Stari veliki sat je otkucao petnaest časova. Oboje okrenuše glavu prema zidu na kojem je bio obješen. Ona je pokušala progovoriti nešto ne bi li ih pokrenula. Svaka joj je riječ, ma koliko bila utješna, završavala negdje u grlu, gušeći je kao strah.
Ptica utom sleti na okapnicu prozora. Uze mrvu u kljun i prhnu.
Portal Strane, 2018. / Fotografija: Osman Zukić