Đorđe je tinejdžer koji živi u Bratuncu. Ide u frizersku školu, svira bubnjeve i sluša Metallicu. Ima dugu kosu, nosi crne majice, ne priča mnogo, ali kaže da ne planira otići iz Bosne i Hercegovine. Živi s porodicom u iznajmljenoj jednospratnici, otac mu radi u JKP Gradska čistoća u Bratuncu, a majka je domaćica. Njegov mlađi brat je pričalica i navija za Partizan. Upoznao sam ga zahvaljujući mom angažmanu u Kući dobrih tonova u Srebrenici.
Kuća dobrih tonova je organizacija blagodareći kojoj se već osam godina realiziraju muzičke radionice, kampovi i drugi edukativni i kulturni sadržaji namijenjeni djeci i mladima. Ljudi koji to rade se trude i uspijevaju otkriti i sa drugima podijeliti kreativni potencijal najmlađih stanovnika Srebrenice, Bratunca, Potočara i Skelana.
Jedan od njih je Đorđe.
Senad je član Skupštine FK Željezničar i nekadašnji basista sarajevskog sastava Bombarder. Pročitavši priču o Đorđu, koja je objavljena na društvenim mrežama i u medijima, poslao je e-mail s namjerom da mu ispuni želju i odvede ga da uživo gleda Želju. Može birati utakmicu na kojoj želi prisustvovati, a on će s njim obići stadion i potruditi se da ga upozna s trenerom i igračima. Naglasio je još da nije problem ako će krenuti s porodicom.
Đorđa sam dočekao u Sarajevu jedno nedjeljno popodne. Bilo je prilično hladno i snijeg je, kako on reče, padao dok se vozio putem preko Romanije. Tu je večer na Grbavici gostovala Tuzla City. Senad je iz prve rekao da im treba pobjeda, jer, u suprotnom, ode Sarajevo „na plus šest bodova“. Dok smo koračali prema stadionu, Đorđe je slušao o atmosferi na koncertima Metallice, na kojima je njegov domaćin bio nekoliko puta, a onda nam je otkrio kako Želju voli zbog Tife, rock&rolla i simbola u koji je ovaj klub izrastao.
Bili smo na travnjaku, a potom su nas uveli u press sobu. Đorđe je gledao trofeje i raspitivao se o fotografijama igračkih i trenerskih legendi koje su istaknute u prostorijama kluba. Jedna fotografija, nastala očigledno onda kada su fotografije bile jedva u boji, je posebna. Mladi Ivica Osim i Asim Ferhatović Hase odjeveni u „civilna odijela“ šetaju Baščaršijom i razgovaraju o bog-zna-čemu, ako ne o fudbalu.
Senadov sin Dado nam se pridružio u jednom sarajevskom restoranu, gdje smo se okrijepili uoči utakmice. Dado je nekoliko mjeseci mlađi od Đorđa, igra košarku i počinje, kako reče njegov otac, češće dolaziti na utakmice. Nailaze još neki ljudi, svi pozdravljaju gosta iz Bratunca i pitaju „je li to onaj bubnjar“.
Kad su navijači na stadionu, nekoliko minuta prije utakmice, zapjevali himnu Grbavica, Đorđe i ja smo ustali i razvukli njegov šal između nas. Pjesma je nastala desetak godina prije nego se on rodio (1993), a napisao ju je Dragan Jokić posvetivši je tada opkoljenoj Grbavici. Mustafa Čizmić je poslije po tom tekstu složio akorde i učinio je himnom, pa ona sada navijačima Željezničara znači onoliko koliko „You’ll Never Walk Alone“ znači navijačima Liverpoola. Đorđe je otpjevao svaki stih onako kako ih je otpjevao i njegov vršnjak, kojeg je upoznao tog popodneva, stojeći nekoliko redova ispred nas.
Utakmica k’o utakmica, sto boljih, sto gorih, više izgubljenih lopti nego dobrih pasova, više destrukcije nego igre, tek nekoliko dobrih poteza i jedan lijep gol iz slobodnog udarca dovoljan da tri boda ostanu u Sarajevu.
Kroz nekoliko susreta koje sam ostvario s njim, stekao sam utisak da Đorđu njegova priroda ne ostavlja mnogo prostora za euforiju, pa je i utakmicu odgledao prilično smireno, onako kako se odnosi prema ovom popodnevu. Pitao sam ga nekoliko puta je li mu lijepo, uživa li, a malo smo stigli pričati o mogućnostima da studira negdje, na što je on rekao da bi radije upisao frizersku akademiju, ali ne želi da bude i ženski frizer. Pričao mi je kako u Bratuncu rijetko nailazi na vršnjake sličnih svjetonazora, ali da ih ima, te da je malo mjesta u kojima može provoditi vrijeme slušajući muziku koju voli. Sve su, kaže, narodnjaci. Ali nema on problem s tim sve dok ima gdje svirati bubnjeve, a bubnjeve svira odlično, barem tako kažu oni koji se u bubnjeve razumiju.
Senad je pričao o Sarajevu osamdesetih naglasivši kako je to bilo najbolje vrijeme za odrastati, kako je okruženje bilo sigurno i svako je mogao uživati u onome u čemu je htio – slušala se svjetska muzika, kulturnih događanja je bilo na svakom ćošku, igrao se dobar fudbal i svirao rock&roll – i da ga je otac prvi put kao šestogodišnjaka odveo na utakmicu i od tada nijednu ne propušta.
Iako je domaćin imao vodstvo od jednog gola, nekoliko propuštenih šansi i igrača više, pred kraj utakmice smo uglavnom gledali kako se igrači viču na sudije i simuliraju, vukući tako utakmicu prema posljednjem zvižduku nakon kojeg smo se našli ispod zapadne tribine. Tada se pojavio Amar Osim, očigledno raspoložen jer Sarajevo nije izmaklo „na plus šest bodova“, i pitao „je li to onaj bubnjar iz Bratunca“. Zahvalio se Đorđu i pozvao ga na Grbavicu kad god poželi i kad god bude imao priliku. Potpisao se na kartu i uručio mu člansku karticu s njegovim imenom rekavši: „Od sada si član Fudbalskog kluba Željezničar. Hvala ti što nas bodriš.“
Onda sam, prvi put od kada ga znam, vidio Đorđa čiju je ćutljivost savladala emocija. Vidio sam ga kako se smije i nešto priča sa svojim vršnjakom iz Sarajeva dok odlaze prema zidu na kojem je naslikan grb kluba za koji navijaju. Okrenuše se potom, a mi načinismo fotografiju za njihove Instagram profile.
Al-Jazeera Balkans 2020. / Fotografije: Mladen Kojić