Piše: Osman Zukić | Fotografije: Almir Kljuno
Odrastaš u malom gradu negdje između Sarajeva i Tuzle. U taj razrušeni gradić jezde izbjeglice, naseljavaju prazne stanove i kuće. Vraća se dijaspora iz Njemačke, Austrije, Slovenije… Donose i nove ideje, pričaju o video igrama, filmovima…
Iz tvoje generacije u školu dolazi preko stotinu pedeset đaka. Raspoređeni su u pet odjeljenja. Dane provodite na ulici ili ispred škole.
Inače su u to malo mjesto dolazili trendovi iz Sarajeva. Izuzetak je bio period krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih. Tada prvi put slušaš FM Jam, emisiju iz svijeta alternativne kulture. Tada si, i jedini put, slušao vijesti iz Tuzle.
U Tuzli je tih godina cvjetala alternativna kultura: punk i metal bendovi su nicali u svakom kvartu. Hip-hop scena prvi put postaje dio muzičke svakodnevnice u BiH. Okrećeš se prema tom gradu i ono što je tamo nastajalo je počelo oblikovati tvoju generaciju.
Tada prvi put čuješ – Frenkie. Dvadesetak godina poslije, nalaziš se s njim u Sarajevu.
Adnan Hamidović Frenkie je stariji od tebe šest godina. Ne pripadate istoj generaciji i vaše razumijevanje počinje od toga. Ono što je njega formiralo, tebe nije moglo. Najviše zato što je on rano djetinjstvo proveo u miru, a ti u ratu i neposredno nakon. Ono što je stvarala njegova generacija, tvoja je konzumirala.
Izbjeglički status
Odrastao je u Bijeljini, sa ocem nastavnikom fizičkog, majkom ekonomisticom i mlađim bratom. Sjeća se da su uselili u novu zgradu i ni slutili nisu šta će se desiti.
Frenkie je muzičar, reper, grafiti crtač, aktivista, otac, muž, sin, brat, Adnan… Kako rastem, reći će na početku našeg razgovora, samo se dodaju neki slojevi na taj identitet.
Pripada prvoj generaciji hip-hop muzičara i grafiti crtača u BiH.
„Hip-hop sam uvijek smatrao nekim pokretom, koji nije samo muzika, slava i koncerti, već platformom gdje mogu da se izrazim.“
Slušao je američki hip-hop.
Nije mogao repati o tome kako policajci tuku crnce u Njujorku, ali je mogao repati o onome što se dešava oko njega.
„Nacionalizam, podjele, neimaština, korupcija su bile moje teme.“
Počeo je rat. Frenkie s ocem, majkom i bratom iz svog stana odlazi u Njemačku. Poslije toga više ništa neće biti isto. Status izbjeglice se upisuje u knjigu njegovih iskustava. Bosna postaje vijest u njegovom novom domu.
U Njemačkoj je upoznao razni svijet. U autobiografskoj knjizi Koraci piše da su radili grafite tamo gdje mnogi nisu smjeli, da su otkrivali novu muziku i knjige i ludovali na BMX-u. Tipično za devedesete, reći će.
Povratak u Bosnu
Kad je rat stao, povratak u Bijeljinu nije bio moguć. Njegova zemlja je obučena u dejtonsku košulju i na papiru je povratak svakoga na svoje bio zagarantiran. Ali on se rijetko gdje desio.
Njegov djed je odmah poslije rata došao kući, vidio svoj razrušeni dom. Ostao je u čudu pred posljedicama ljudskog zvjerstva.
Kad se smrklo, otišao je spavati kod rodice, piše Frenkie u knjizi, zaspao je i nije se probudio.
Umjesto u Bijeljinu, Frenkie s porodicom dolazi u Tuzlu. S ocem radi molerske poslove, ponajviše u Živinicama. Tih godina je njegov otac radio kao trener u RK Konjuh iz Živinica.
Neke svoje pjesme je pisao na gradilištu, zidarskom olovkom na papiru od cementnih vreća.
Kad pogledaš Njemačku iz koje sam došao, priznaje, Bosna je bila zemlja trećeg svijeta.
„Razlika između njemačkog hip-hopa i ona što smo mi stvarali je bila ogromna. Oni zapravo nemaju nikakvih problema, i oni problemi koje imaju su, u poređenju s našima, smiješni.“
FM Jam je bila emisija na kojoj se govorilo drugačije. Tamo su nastajale glasne kritike društvenih trendova, promovirala se sloboda i stvaralaštvo. Većina, tada mladih ljudi, koji su bili dio te platforme su i danas aktivni muzičari, producenti, autori…
„Energija je bila pozitivna i imao sam osjećaj da pravimo neku razliku, da nešto mijenjamo.“
Zahvaljujući njima, reperi iz Beograda su prve poslijeratne nastupe u BiH imali upravo u Tuzli.
„A mi iz Tuzle smo bili prvi koji su nastupali u Beogradu, u Bijeljini, u Banjaluci… Te granice smo rušili našim primjerom i mislim da je ono što smo radili bila mala tiha revolucija.“
Ono što su radili tada, nastavlja Frenkie, nije bilo lako. „Ali mi smo išli, probijali led i utabavali neku stazu onima koji dolaze iza nas.“
Najbolje godine
Alternativna kulturna scena u Tuzli se tih godina razvijala kao svojevrstan pokret. Iz perspektive drugih gradova u BiH, Tuzla je bila slobodarsko mjesto. Činilo se da nacionalizam tamo nema šansu.
„Rat je stao i svima je bilo do guše politike i ljudi su imali potrebu da se izraze.“
Iako je tih godina najmanje objavljivao, Frenkie taj period pamti kao najbolje godine u svojoj karijeri.
„Trudio sam se da budem aktivan na jedan konstruktivan način. Da to nije samo bijes, da to nije samo negativna kritika i pljuvanje. Ostavljao sam uvijek prostor za dijalog i ukazivao sam na pozitivne stvari u društvu.“
To je bila Frenkiejeva perspektiva.
U pjesmi s prvog albuma Hajmo ih rušiti, koja će kasnije postati soundtrack građanskih protesta u BiH, traži „da ne šutimo, da pokazujemo prstom, da kazujemo jasno i glasno dok nije kasno“.
Od tada, pa narednih desetak albuma, Frenkie nije prestao upirati prstom.
Kaže da je u nekim svojim fazama to radio s manje bijesa i više mudrosti.
„Kroz muziku sam razgovarao o društvenim temama i problemima. Bilo je tako jer sam imao potrebu da o tome pričam.“
Njemački vs bosanski dnevnik
Iz njemačke perspektive, u Bosni nije falilo problema koji će biti ogoljeni kroz strofe i rime. Bilo je dovoljno da pogledaš dnevnik, sjeća se Frenkie, i eto ti pjesme.
„Kad gledaš njemački dnevnik, to ti je kao da gledaš nešto da se opustiš a ne da se nasekiraš.“
Danas iz njegove zemlje odlaze mladi ljudi. U školama je sve manje đaka i na fakultetima sve manje studenata.
Tamo, gdje je nekad u jednoj generaciji bilo preko stotinu pedeset đaka, danas ih ima tek za jedan razred.
Kad pitaš zašto je to tako, Frenki će reći da nismo dovoljno radili za svoju državu.
„Probosanski političari nisu stali iza Bosne nikad sto posto. Umjesto da brinu o svojoj zemlji, pobrinuli za svoje stranke i svoje ljude. Političari kroje javno mnijenje i kakvu atmosferu oni stvaraju, to je slika društva.“
Samo u posljednjih 13 godina Bosna i Hercegovina je izgubila dvanaest posto ili oko 409.000 stanovnika, pokazuju podaci državne agencije za statistiku iz 2023.
„Ne možeš se ni ljutiti na nekoga ko sa četrdeset godina ode odavde. Čovjek sebi gradi što bolji život i ako će ga graditi negdje drugo, podržavam ga.“
Zvanična statistika bilježi i drastičan pad broja studenata na domaćim fakultetima u BiH. Njih je danas za trećinu ili za oko 35.000 manje nego prije deset godina.
„Ljudi ne mogu više da trpe atmosferu, priču, tenzije, podjele, natezanje… Ta priča dolazi iz politike. I kad dođu na scenu neki progresivni ljudi, dovoljno je onda da se pokrene priča o ratu i prijetnjama i ti ljudi, koji su motor nekih promjena, se povuku ili odustanu.“
Nakon Tuzle
Kad su prošle godine ranog stvaralaštva i kad se ekipa okupljena oko FM Jam emisije razišla, krenuo je život u nekoj novoj Bosni. Nastajali su samostalni albumi i koncerti. Ta poslijeratna živost u Tuzli prerasta u apatiju. Ljudi odlaze i rijetki se vraćaju.
Frenkie se ostavio molerskih poslova i posvetio muzici. Krenuli su nastupi, album za albumom, turneje. Od albuma Dosta do albuma Stari Frenkie prošla su skoro dva desetljeća.
S godinama, kaže, sve mu je važnija činjenica da je Bosna i Hercegovina njegova država. Ideje koje plasira kroz svoje stvaralaštvo su ideje koje ovu zemlju čine boljom.
„Imam osjećaj da je sada nekako gora situacija nego krajem devedesetih. Uprkos tome, ovo je moja država i tu sam odlučio ostati.“
Da li je toj odluci doprinijela i činjenica da je već jednom bio stranac?
„Uvijek navečer, kad legneš, vidiš da si stranac. Doživiš to. Iako ovdje možda nije idealno, ima dosta briga i problema, nekako se tu osjećam najbolje.“
Danas Frenkie živi u Sarajevu. Sjećanje na tuzlanske godine je smjestio u knjigu odajući im tako priznanje. Tamo možete pronaći sve njegove identitete, kao i identitet tranzicijske Bosne.
Možemo li bolje
U posljednjem albumu Manifest (2024), Frenkie će zaokružiti jednu stvaralačku fazu. Reći će da ljudi s kojima živi unaprijed gube mečeve, traže razloge za svoje stanje i nestaju kao vječiti gubitnici.
Cijeli život slušam, cijeli život slušam /
Cijeli život slušam vaše šuplje, glupe fraze /
Cijeli život slušam, cijeli život slušam /
Cijeli život slušam vaše šuplje, glupe fraze
Upravo je u pjesmi Fraze sažeo ono što sve ove godine muči državu. Je li to izraz bunta ili pomirenje sa stanjem u kojem jesmo? Je li se Bosna vrti kao fraza u njegovom životu ili je ovo poziv na buđenje?
Kaže da će se uvijek zalagati za potlačene i marginalne. Tako je i u pjesmi Identitet. Uvijek ću se truditi, rekao je, da dar koji sam dobio iskoristim za nešto pozitivno.
„Da se borim za istinu, za potlačene i protiv nepravde.“
Je li bilo vrijeme kada nam je svima bilo bolje? U pjesmi Sivi dom propituje i narativ na kojem su odgojene generacije. Narativ da je Jugoslavija bila zemlja blagostanja. Naslućujemo da je taj narativ naš dom za vješanje.
Biti u stanju kreirati svoj narativ je imperativ pred ljudima u ovoj zemlji. Suprotno, životi će nam postati fraze.
U Frenkiejevom opusu je moguće naći sve ono što je ovu zemlju bilježilo više od dva desetljeća. Kakvi su trendovi? Kakve su preokupacije? Izazovi? Jesu li problemi isti ili veći? Sve je stalo u seriju albuma, stihove i rime.
Ako postoji alternativna hronika ove zemlje, onda se može pronaći u stihovima repera Frenkiejeve generacije.
Povratak u malo mjesto
Vratio si se u malo mjesto između Tuzle i Sarajeva. Pronalaziš mladiće kod koša ispod kojeg si odrastao. Skrolaju. Gore nema obruča i nikome do njega nije stalo.
Odveć te napustio interes za hip-hopom. Umjesto toga, trčiš, trčiš, trčiš.
Sjedneš na klupu. Skrolaš vijesti. Čitaš.
Na predstojećim lokalnim izborima u BiH će učestvovati 113 političkih stranaka, 76 nezavisnih kandidata, 43 nezavisna kandidata predstavnika nacionalnih manjina, 59 koalicija i devet lista nezavisnih kandidata.
Aktuelni načelnik u tvom mjestu traži četvrti mandat.
Sjetit ćeš se FM Jam emisije i pomisliti na neka druga vremena. Nije ni važno da li su bila bolja ili nisu. Nije važno jesmo li mogli više ili ne. Važno je da možemo bolje.
(Priča iz autorskog serijala „Aktivizam u BiH: Naučene i propuštene lekcije“ nastala uz podršku European Endowment for Democracy.)