Piše: Osman Zukić | Foto: Almir Kljuno
„Tu sam svoj, tu je moja sloboda, moj identitet, i to me nekako odredilo kao ličnost kroz život. Ja i kada nisam na Konjuhu, kada sam u kući ili negdje u nekom drugom gradu, mislima sam gore, na planini.“
Priču otpočinje Husein Imširović, dok ispijamo jutarnju kafu u Banovićima. Uskoro ćemo poći da otkrivamo ljepote planine smještene u krugu koji nastaje kada na mapi povlačite flomasterom od Olova preko Kladnja, Živinica, Banovića, Zavidovića i zaustavite se opet u Olovu.
„Uvijek se pitam šta li se dešava gore? Da li je lijep zalazak sunca? Da li su smetovi? Da li se razvio list? Da li je opao list?“
Duga crna kosa, biciklističke naočale, Garmin sat, ruksak, bicikl… Otkriva slojeve svoga pustolovnog karaktera. Jedan je od rijetkih samoukih pilota paraglajdera u BiH. Priča o svom četvrtom letu.
„I sletio sam u drugi kanton. Kad su ljudi vidjeli da im je u njivu neko pao s neba, mislili padobranac.“
Biciklom je prešao hiljade kilometara. Vozio je u Mađarsku neke godine i tamo otkrio groblje vojnika iz naših krajeva koji su se borili za tadašnje carstvo. Spomenik je to žrtvama Prvog svjetskog rata, preminulim i sahranjenim daleko od kuće.
„Kad sam to ispričao, jedan je čovjek iz Zenice otkrio da je gore sahranjen njegov djed.“
Ljetos se vraćao s putovanja u Srbiji. Prolazio je kroz neko selo, umoran i iscrpljen, parkirao je svoj bicikl i prespavao na sijenu.
„Čim biciklom odem tridesetak kilometara od Banovića, već sam turista. Svi me čudno gledaju.“
Nogama ili biciklom, obišao je i cijeli Konjuh.
Zaštićeno područje
Ulazimo u zaštićeno područje ove planine. Prošlo je već deset godina od kada je Vlada Tuzlanskog kantona proglasila ovih osam hiljada hektara zaštićenim pejzažom. Površina je zonirana.
U A zoni nema nikakvih aktivnosti, dok su B i C zone otvorene za eksploataciju šume ili neke druge intervencije u prirodi.
„U praksi to slabo funkcionira, malo ima tu neke zaštite. Konjuh se uglavnom eksploatira u turističkom i ekonomskom smislu.“
Jugoistočna strana planine, ona bogata bjelogoričnom šumom, se najviše skrnavi. Ne moraš biti tako upoznat s drvoprerađivačkim prilikama da bi primijetio kako su velika i debela stabla rijetkost.
„Nekada sam vrlo zabrinut za budućnost planine.“
Priznaje da mu se kao refren vraća jedna misao teška poput noćne more.
„Hodam ovim prostorima, vodim planinare, đake, istraživače i govorim da je ovdje nekada bila šuma.“
Česti su lageri na koje šumskim putevima dovlače stabla. Tim putevima, kad su kiše, teče voda. Nastaju bujice i ostaju vododerine a žile dragocjenih stabala izrone na površinu.
„Erozija na Konjuhu je vrlo vidljiva, rijeke su nam pune blata, zamućene. Često imamo bujične potoke i vode.“
I nije to uvijek bivalo tako.
„Isječene su velike količine šume i nema šta tu vodu da zadrži. I prije su kiše padale, ali bilo je više šume i ona je uspijevala sačuvati vodu i postepeno je otpuštati.“
Ispitivanja govore da slivna područja obrasla šumom imaju do pedeset posto niže vodostaje, nego što imaju slivovi koji nisu obrasli šumom.
U vrhovima i granju smrekovih i jelovih šuma zadrži se 19 posto, u borovim 27 posto, u bukovim pet posto cjelokupnih padavina. Ova voda i ne dopre do tla, nego se isparava direktno sa drveća.
Jedan kubni metar lišća bukve upije 176 litara vode. Pedesetih godina prošlog stoljeća, usljed požara na Romaniji, koji je zahvatio površinu od šest hiljada hektara, nakon izvjesnog vremena presušilo je preko 50 izvora.
„Zaštititi planinu od sječe šume bila bi najveća investicija na Konjuhu. Ovo je jedan ogroman prostor i, izuzev rada šumarije, sterilan je od civilizacije.“
Kad uporedi satelitske snimke koje ima od prije deset i više godina i one danas, očita je velika razlika.
„Neki prostori su sada goleti.“
Prašuma Studešnica
Sa druge strane, na Konjuhu je ušuškana i od ljudskog djelovanja zasad sigurna jedna od rijetkih prašuma u ovom dijelu BiH – Studešnica. Kroz prašumu teče istoimeni potok. Korito je suho jer zadnjih mjeseci nije bilo značajnih padavina.
„Ljudi su priroda. Iz prirode smo nastali i u prirodu treba da se vratimo, a kad se vraćamo u prirodu, trebamo je i čuvati.“
Uvrh potoka je kameni luk. Stijena prstenastog oblika, nastala potpuno prirodno, s tragovima sedre kao dokazom da je nekada voda bila na toj visini – dvadesetak metara iznad nivoa potoka.
„Ovdje nema tragova ljudske ruke. Svako stablo odraste, padne, istrune, razgrade ga gljive.“
A negdje drugo raste neko novo.
Vodopad Stanovi je na rijeci Krabanji, koja sa Velikom Zlaćom čini rijeku Oskovu. Voda se prelijeva preko litice i pljušti u bunar dubok osam metara i nastavlja dalje.
Kraljica Katarina je, kazuje se ovdje tako stoljećima, u tom bunaru izgubila prsten.
„Bježala je od Turaka i naišla pored ovog kazana. Valjda žedna bila, sagnula se da se napije vode, i tad joj ispade prsten.“
Mnogi su kasnije tražili prsten i vjeruje se da je kazan i dubok zbog tih prekopavanja.
„To su vjerovanja i sigurno je zbog toga ovo mjesto tako bitan toponim našem narodu. Nauka je druga priča. Taj oblik je nastao prirodno, djelovanjem vode, i oko toga nema dileme.“
Ovdje je i tri tone teška kamena kugla, rimska kaldrma, kao i rijetke ofiolitske stijene koje su geolozima jasan dokaz da je ovaj prostor nekada bio dno oceana.
„Da Banovićani znaju šta otkriće ofiolita na Konjuhu znači u svjetskim geološkim krugovima, svaki drugi kafić bi se zvao ‘Ofioliti'“.
Tu su još i vodopadi Skakavac, Zlaća, kao i Djevojačka pećina i Muška voda. Ovdje su i Stari Grci dolazili tražiti zlato.
Zidine i pogled prema Karpatima
Ispeli smo se na Zidine, jedan od najkarakterističnijih vidikovaca na Konjuhu. Nadmorska visina je 1180 metara. Ako gledate prema istoku, desno je vrh Konjuh – 1328 metara. Na vrhu se vidi kasarna.
Da bi došli ovdje, krenuvši od Hotela Zlaća, penjat ćete se nekoliko sati. Makadamski put usječen u ova brda tokom rata kao put spasa, danas dobrodošao šumarskim preduzećima, također vodi do Zidina.
„Meni je ovdje najljepše na svijetu. Ovdje sam kao dijete dogonio stoku. Ova nepregledna šuma je bila moj Amazon.“
Nema tu više ni stoke ni ljudi. Poneki planinari dođu i uživaju u pogledu.
„Nakon toga postajem planinar.“
Kao da se s ove tačke vidi cijeli svijet.
„Ako ne cijeli svijet, barem se vidi pola Bosne. Kad je vedro i kad se gleda jugoistočno mogu se vidjeti vrhovi Maglića. Sa druge strane, prostire se Panonska nizina i tek su Karpati naredni viši vrhovi od ovih.“
Husein je planinarski i biciklistički vodič. Vatrogasac je. Gasio je požare na Konjuhu. Njegovo poznavanje planine pomaže da se reaguje brže.
„Desio se požar prije tri godine na Zavraći. Nevjerovatno lijepa šuma je izgorjela, i danas, kad prolaziš, vidiš da se priroda polako oporavlja.“
Kaže da je priroda jaka, da se obnavlja i da ima snažnu regeneracijsku moć.
„Ali moramo i mi prirodu malo pogurati.“
Za gašenje požara trebaju kanaderi, prohodni protupožarni putevi i adekvatna oprema.
„Da bismo opet vidjeli šumu tamo gdje je izgorjela, treba nam najmanje 50 godina.“
Kako je dobio nadimak Salvatore
Husein je u Banovićima poznat i kao Salvatore.
„Na otoku Lokrum sam spasio djevojku iz Italije od utapanja. Kad sam je iznio iz vode i unio u čamac govorila je – salvatore, salvatore (spasitelj, op. ured).“
Kad je otkrio jednu stijenu usred šume, visoku preko 30 metara, primijetio je da na njoj nema tragova ljudskog djelovanja.
„Kao da se nikad čovjek prije mene na nju nije popeo.“
Danas je poznata kao Salvatore stijena.
Vrhovi Konjuha još nisu masovno posjećeni. Ili planina nije dovoljno promovirana ili ljudi s ovog kraja nisu zainteresirani da je posjećuju.
„Veliki broj Banovićana nije nikad došao na Studešnicu, a da ne pričam o vrhovima planine. Ovo je jedan od rijetkih prostora u našoj zemlji koji nije miniran.“
Planinari dođu, govori, i to oni koji su obilazili svjetska gorja i koji su relevantni kada kažu da je ova planina posebna, čarobna.
„Nekad razmišljam da je možda bolje što je ovako. Vidiš šta radi masovni turizam našim planinama, jezerima, rijekama… Recimo, potpuno je izmijenjen pejzaž Prokoškog jezera.“
Vidio je da su pojedinci na Prenj i Čvrsnicu izlazili kvadovima i terencima.
„Ne možeš reći da voliš svoju planinu, a radiš to. Ili ostavljaš smeće. Voliš je kada je čuvaš, njeguješ, misliš i pričaš o njoj.“
Podsjeća naš sagovornik da je na Planeti svega pet posto zelenila i da je privilegija što smo se rodili u zelenilu.
„I sad zamislite, cijeli Konjuh je zelen i mi živimo na tih pet posto. Pa jedna blagodat, jedno veliko bogatstvo i moramo biti zadovoljni gdje smo se rodili.“
Zemlja nisu političari
Prije nekoliko godina se vratio iz inostranstva. Tamo je otišao radi posla, ali nije dugo izdržao. Hodio je tim uskim ulicama, između visokih nebodera i mislio o Konjuhu. I naposlijetku se njemu i vratio.
„Zemlja nisu političari. Zemlja je Konjuh. Zemlja su naše vode, naše planine, naše rijeke, naša jezera. Političari će biti i proći, a ovo će sve ostati, kako nama, tako i onima koji će doći poslije nas.“
Priča nam o dva vjetra na planini.
Prvi, onaj u proljeće, kad se razmota list na granama drveća na Djedinjskoj planini. Budeš dan prije, još nije ozelenilo.
„Dođeš ujutro, planina jednostavno eksplodirala.“
I u jesen kad isto to lišće usahli, dođe odnekud vjetar da ga otrgne i spusti na zemlju.
„Vjetrovi ovdje dolaze kao naručeni.“
Pa kad cvjetaju perunike, to rijetko bilje cijenjeno u kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji.
„Taj jedan vrh na planini, Varda, sav bude žut, obučen u te perunike. Tada dolazim ciljano da gledam te prizore.“
Noćili smo na Zidinama. Sjene se izdužuju i u času planinu pokri mrak. Mjesec pun kao šipak se naprosto desi. Nebo nijansira između plave i ljubičaste. Tišina je pritisnula planinu.
Plavi je sat. Neke zvijezde još jedva trepere. Na istoku se istodobno pomalja jaka crvena svjetlost, čak narandžasta, čak bordo. Boja nara. Uskoro će žarka kugla da izroni i ugrije ovaj dio svijeta. Ravne borove, zaštitni znak ovih brda, kao da je neko posuo zlatnim prahom.
Kad me neko upita kako je gore, reći ću da je to mjesto gdje tvorac ljepote ujutro popije kafu.
Takva je ova zemlja, gdje se ispredaju priče i legende, gdje planine još nisu uništene, gdje sve rijeke još nisu pregrađene, gdje planinski potoci napoje i žednu kraljicu, gdje sva stabla još nisu posječena i gdje ima ljudi koji svojim bićem žive tu zemlju. Njeguju je, napominju na nju i opominju zbog nje.
(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
Al-Jazeera Balkans, novembar 2022.