Piše: Osman Zukić | Foto: Almir Kljuno
„Učio sam francuski, češki, ruski… Sve da bih malo skontao o čemu se radi, u čemu su razlike, jer nemate koga da pitate. Nema zainteresiranih. Mikologija je jako komplikovana za studiranje. Nema ni odgovarajućih stručnjaka koji bi obučili studente.“
Priču počinje Radoslav Gašić. U svijet gljiva je zakoračio još kao momak, 1978. Njegov komšija tada, profesor biologije, ga je naučio osnovama. Rođen je i odrastao u Mrkonjić Gradu.
„Imate tri carstva – biljke, životinje i gljive. Pretpostavlja se da su gljive nastale poslije karbona. Jer, vidite, nema više stvaranje uglja poslije karbona.“
1700 vrsta pronašao i odredio
Ne ide u gljive kao sakupljač, niti iz ekonomskih razloga, već da vidi šta tu sve ima. Za sebe kaže da se amaterski bavi istraživanjem gljiva.
„Da vidim koja je to raznovrsnost, šta sve može da se nađe u našim geografskim uslovima. To me i povuklo u taj kozmos. Do dana današnjeg, taj svijet me očarava, i dalje istražujem i uvijek nalazim nove vrste.“
Do sada je pronašao, fotografisao, mikroskopirao i odredio blizu hiljadu i sedamsto vrsta.
„Pouzdano mogu reći o čemu se radi.“
Međutim, ima još oko dvjesto vrsta određenih do nivoa roda.
„Jednostavno, ni ja ne znam o čemu se radi.“
Slao je fotografije kolegama u Srbiju i Hrvatsku, a oni mu vele da nikad nisu vidjeli ništa slično.
„Kažu mi: A, bre Gašiću, ko da si je donio s Marsa.“
Gašić ih, kao i većinu drugih, pronalazi na Lisini. To je planina između Mrkonjić Grada i Šipova. Najviši vrh, Bandira, je na hiljadu i po metara nadmorske visine. Lisina ima vodonepropusno tlo sastavljeno uglavnom od silikata i dolomita i voda se javlja na svim njenim stranama. Na planini je otkriveno preko tristo pedeset izvora.
Lisinu karakterizira mješavina jelove, smrčeve i bukove šume. Osim po crnom medvjedu, kojem je stanište, čuvena je po raznolikosti mikroflore. Do sada je na tom području otkriveno preko hiljadu biljnih vrsta.
„Idemo na Lisinu da vidite šta sve nisu htjeli zaštititi.“
Rijetke i ugrožene vrste
Skoro sat vožnje makadamskim putem. Ulazimo u srce planine. S nama je i njegov pas, Mališa. Kupio ga je od uzgajivača u Nišu i pomaže mu kod traženja nekih podzemnih vrsta gljiva.
„Na ova četiri odjela, koja smo željeli da ostanu kao zaštićeno prirodno područje, kao park prirode u kojem bi gljive bile zaštićene potpuno, nađeno je preko hiljadu vrsta.“
I zaista, kud god se okreneš – vidiš gljivu. Ako načiniš par koraka lijevo ili desno, naprijed ili nazad, naći ćeš najmanje deset vrsta.
„Zar to nije dar božji prirode, naše prirodno bogatstvo koje treba sačuvati za generacije poslije nas? Ili treba sve da posiječemo i pretvorimo u novac koji će otići na razne gluposti, na kraju krajeva?“
Na Lisini su pronađene i neke rijetke vrste poput grimizne lisičarke (lat. Gomphus Clavatus) i velike dvoprstenke (Catathelasma Imperiale), a područje je registrovano i kao četvrto nalazište oregonskog crnog tartufa (Leucangium Carthusianum) u Evropi.
„Skakutao sam od dragosti kad sam našao prve grimizne lisičarke, to je prelijepa gljiva. Ona je čak i jestiva ali je nikako ne treba sakupljati, to je rijetka i ugrožena vrsta.“
Razne vrste vrganja je nalazio ovdje. Dijeli radost pronalaska jednog kojeg nije našao još od 2005.
„Kao da sam sreo dragog prijatelja, kojeg dugo nisam vidio.“
Da se sačuvaju sve ove vrste, treba ostavljati velika područja zaštićenima. U tom smislu, BiH uveliko zaostaje za drugim evropskim zemljama sa svega četiri posto zaštićene teritorije. Slovenija je, recimo, zaštitila oko sedamdeset posto.
„Gljive su svijet koji jako slabo poznajemo, odnosimo se prema njima neodgovorno i pitanje je koliko smo upoznati s ulogom tih bića u prirodi. Gljive se same brinu o sebi, ne treba njima strana pomoć, one su živjele mnogo prije nego se čovjek pojavio.“
Ne više od jednog kilograma
U bh. entitetu Republika Srpska je u odskora na snazi zakon kojim se zabranjuje iznošenje, po osobi, više od jednog kilograma gljiva iz šume. To se odnosi na šumske plodove – borovnice, kupine, bilje.
„A znate šta? Teško je iskorijeniti gljive sakupljajući sporonosna tijela, a ono što mi beremo i smatramo gljivama su samo njihove sporonosna tijela. Ne bih rekao, nemojte sad nikako da ih berete, hajmo ih sve ostaviti. Na kraju krajeva, one će prirodnim putem da propadnu u šumi, kada izbace spore, one su gotove.“
Međutim, mnogo veća je šteta rušiti mikorizna stabla.
„Dok posiječete neki hrast, bukvu ili smrču, sve gljive koje su povezane mikorizom s njim su ubijene. Kada iznesete taj trupac, sve spore i micelije gljiva saprotrofa ćete iznijeti sa njim.“
A kako se gljive brinu za prirodu?
„Čuli ste za gljivu bukovaču. To je jedna vrsta koja napada samo listopadna stabla, obično bukvu, i ona je pravi parazit. Napada stabla koja su već na neki način oštećena prirodno ili djelovanjem čovjeka i pomažu da se takva stabla uklone iz prirode. Ona ga napadne kao parazit i dokusuri kao saprotrof.“
Ali šta je po srijedi?
„Micelijum bukovače na svojim sporama ispušta cijanovodoničnu kiselinu. Ona ubija sve larve insekata koje se nalaze na površini. Nahrane se njima i spriječe ekspanziju tih insekata na zdrava stabla.“
Dakle, pogubna je za stablo koje je napala, ali je korisna za šumu generalno. Gljive žive u toj simbiozi s određenom vrstom biljaka i ako uništite tu vrstu biljaka, nema ni tih gljiva više.
„Micelij, odnosno to supstratno-somatsko tijelo gljive se uvijek nalazi, ali ga mi ne vidimo. Ono je u vidu neke paučine, može biti u zemlji, u lišću, iglicama, šišarkama… Na raznim mjestima i na razne načine su se gljive prilagodile svijetu.“
Eksploatacija šume važnija od gljiva
Gljive su osnovni razlagači organskih materija živog porijekla i bez njih ovaj svijet ne bi mogao da postoji ovakav kakav mi poznajemo.
„Znači, ne bi trunulo ni lišće, iglice, slama, drvo… Ništa. Sve bi se nagomilavalo, i jednostavno – priroda bi se ugušila u vlastitom otpadu.“
Gašić i njegove kolege su uradili elaborat i došli do kraja procesa koji je trebao dovesti do toga da ovaj dio zemlje proglase zaštićenim područjem.
Onda je neko izračunao koliko su trupci vrjedniji od gljiva.
„Eksploatacija šume je ovdje veoma bitna. Žrtve su gljive, ne samo šuma već i gljive. Ovi što odlučuju ne vide neki interes u gljivama, ne zanima ih biodiverzitet mikroflore.“
Svaku gljivu koju vidi, on opiše. Izgovara njen naučni naziv, govori kojem rodu pripada. Da li je rijetka i koja joj je uloga u prirodi. Uvijek kaže je li jestiva ili otrovna. Da li je smrtonosna. Čak i stare nazive, po nekim prijašnjim kvalifikacijama, zna.
„Ko počne tim da se bavi, to ga neće nikada napustiti. To je lov u kojem ništa ne ubijate.“
Upozorava da s gljivama treba biti maksimalno oprezan. Kaže da je velika sreća što se naš narod previše ne upušta u branje gljiva, tako da ima malo trovanja.
„Bez mikroskopa, kod gljiva je sve otprilike.“
Savjetuje onima koji sakupljaju gljive.
„Za početnike sakupljače, najbolje je da se opredijele za desetak najkvalitetnijih vrsta i njih da beru. I da nauče desetak najotrovnijih gljiva, koje su opasne za njih, da ih sa sto metara prepoznaju.“
Probao je preko dvjesto vrsta. Smrčak (Morchella Conica) je njegova prva ljubav.
„Međutim, tek nekih četrdesetak vrijedi brati, a ostale jedva da su bolje od kartonske kutije. Loše su.“
Lisina je najbolje proučena
Gašić je radio u timu koji je istraživao neka kasnije zaštićena područja. Zajedno s kolegama otkrivao je gljive na Kozari, Tajanu, Orjenu, Klekovači… Od svih područja na kojima je bio, Lisina je najbolje proučena i zato je toliko vrsta nađeno.
„Naši tereni su tako bogati gljivama, ali smo to slabo proučavali. Nemate historiju proučavanja gljiva kod nas. Kad gledate svjetske mikološke mape, mi smo crna tačka. Nema podataka nikakvih.“
Kad pronađe nepoznatu vrstu, spremi je u posebnu vrećicu. Kad je donese kući, uzima uzorke sa spora i, ako nije dovoljno, uzima uzorke s površinskih dijelova šešira gljive.
„Da li mijenja boju, kakav je miris, okus, da li ima listiće, pore, rese, kako se ponašaju na presjeku i na dodiru. Morate na sve gledati: da li ima vjenčić, nema vjenčić, ima ovojak, nema ovojak.“
Ako tako ne odredi o kojoj je vrsti riječ, onda određuje mikroskopskom analizom.
Voli veliko drveće, a na Lisini je takvog nekada bilo. Nedavno je posječena jedna jela čiji je promjer na panju iznosio – 175 cm.
„Veliki sam fan velikog drveća. Ta stabla mi dođu kao neki prijatelj, ona su bila tu prije nego sam se rodio.“
Na livadi u selu Šibovi, na samom kraju Lisine, opet nalazi neke gljive. Zapamtio sam da su vilini klinčići. Jedemo ih prijesne. U selu žive tek dvije osobe. Žale se da im medvjedi napadaju goveda.
Sredinom prošlog stoljeća, ovdje je znalo zazimiti pedesetak domaćinstava. Priča se da bi, kad se neko razboli, potjerali konje niz put da im prte snijeg dok nose bolesnika.
„Volio bih da mogu vidjeti svijetlo u budućnosti, ali ga ne vidim. Ljudi idu prema toj tržišnoj ekonomiji. Nije sve samo u eksploataciji šume, treba ipak da sačuvamo nešto. Ovako nećemo još dugo i daleko gurati. Strah me.“
Rekao je da neće proći dugo do njegovog novog uspinjanja na Lisinu. A na Lisini će, dok je mrazovi, led i snjegovi nisu obišli, sigurno ispratiti posljednje ovosezonske primjerke. Na proljeće, kada se planina probudi, počet će nova potraga. Možda će naći nove vrste, a možda će biti sve manje onih koje je do tada pronalazio.
„Žalosno je da izgubimo neke vrste a da ih i ne upoznamo. Ima nekih gljiva koje nisam ni ja upoznao. Ima ih koje sam samo jednom u životu našao i nikad više. Možda će se opet pojaviti, a možda i neće, možda su zauvijek nestale.“
(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
Al-Jazeera Balkans, oktobar 2022.