Piše: Osman Zukić | Foto: Almir Kljuno
Almir Hadžiabdić nas je dočekao na svom pčelinjaku u mjestu Dolovi kod Olova. Kasnije će reći da je to mjesto gdje se njegova duša resetuje i postavi na fabričke postavke. Uzgaja pčele skoro 30 godina. Među njima se našao u ranim dvadesetim, nakon što je izašao iz rata u kojem je služio kao maloljetnik i ušao u svijet u kojem je svaka perspektiva bila zamućena.
Pčelinjak se nalazi na nadmorskoj visini od 800-ak metara. Ovdje nema bagrema, niti druge rane pčelinje paše. Na ovoj nadmorskoj visini glavna paša su livada i crnogorična šuma. Džanarika, ili kako ovdje zovu zerdeliju – crvenolisnu šljivu – uveliko behara. I divlja kruška je u cvatu. Maslačci su poput žumanjaka na livadi. Iz trave se čuju cvrčci, a na drveću pjevaju drozdovi i sojke. Djetlić ritmično tuče u deblo suhe smrče. Oblaci se tromo kreću i pokatkad puhne prohladni proljetni povjetarac.
Nasljedstvo ili ljubav
„Inače“, počinje priču naš domaćin, „ja sam pčelar amater, ne živim od pčela, ali su mi pčele veliki hobi. Da li je to nasljedstvo koje sam preuzeo od djeda ili je to ljubav neka moja, koja se rodila? Elem, nisam ja planirao biti pčelar, ali tako je krenulo i traje do danas. Imao sam i uspona i padova“.
Almir pčelari stacionarnim načinom pčelarenja i ne vozi pčele s ovog područja na druge paše. Nastoji da ih pripremi za juni kada ima najviše cvijeta u livadi i kada crnogorica krene mediti. Period maksimalnog razvoja njegovih pčela je kraj maja i početak juna.
Pčele komuniciraju, tvrdi. „Kad jedna pčela nađe tamo neku biljku, ona, kad se vrati u košnicu, ima svoj ples kojim drugim pčelama daje tačne koordinate te biljke“.
Sve ove godine Almir vodi dnevnik svoga pčelarenja. Prilikom svakog ulaska u pčelinjak, ponese rokovnik u koji upisuje osnovne podatke o košnicama, promjene u zajednici, ono što je karakteristično u vegetaciji, medobranju… Kada je u pčelinjaku, i dnevnik je s njim.
„Znate kako“, nastavlja, „dnevnik služi da čovjek uporedi godinu sa prošlom, sa pretprošlom, sa nekom godinom koja je iza, da uporedi vrijeme kada biljke daju svoj maksimum u medobranju. Odnosno, da se možeš orijentisati, na osnovu tog iskustva od ranijih godina, za sadašnji period. Tako da, kroz vođenje dnevnika, uvijek napišem opšta zapažanja, ono što je u krugu od pet kilometara oko pčelinjaka. To je radijus koji moje pčele obuhvaćaju i to je to. U tom krugu nastojim da zabilježim ono što je bitno za život i rad pčela“.
A u tom dnevniku ima mnogo za njega dragocjenih zapisa. I kada analizira ono zabilježeno, čini mu se da se ekosistem u kojem živimo iz godine u godinu mijenja.
Nema blagih prijelaza
Uočava da nema više blagih prijelaza s toplog u hladni period i obrnuto. „Kao da makazama odsiječeš. Snijeg, snijeg, snijeg, i onda +40. Ako se vratim u svoje djetinjstvo, ja sam nekada, kada kiša pada, išao da trčkaram, topla kiša bila ljeti. Sada, čim se naoblači, nabij jaknu. Nemamo vremena da se adaptiramo – ni mi, ni pčele“.
Osamnaest i pol je stepeni, pčele zuje iznad naših glava i oko naših nogu, nema vjetra. Ako nisi u hladovini, sunce ipak bije. Prethodni dani su ovdje svanjivali s mrazom, „a svaki mraz u ovo doba godine omete travu, sprži je“.
Ovo je period kada je polen prioritet u pčelinjem razvoju. „Ona će, jadnica, izaći da bere polen, natovarit će maksimalno taj teret na nožice i onda u povratku prema košnici obori je iznenadni vjetar. I kad je obori, ona više nema snage da se digne. Ta pčela i taj njezin tovar, koji je toliko bitan za razvoj, su izgubljeni.“
I tako, pčela po pčela.
Događa se to, objašnjava, zato što nemamo stabilnog vremena – perioda kiše, perioda vedrine – već se sve naglo okreće. „To je moje zapažanje“, zaključuje, „možda griješim, ali to je ono što ja vidim i uočavam“.
Pčele su postojale i prije 150 miliona godina. U svijetu ima preko 10.000 vrsta pčela. U jednoj košnici može živjeti oko 50.000 pčela. Pčele radilice mogu dostići brzinu oko 15 kilometara na sat. Pčela zamahne krilima 11.400 puta u minuti. Njuhom može razlikovati stotine različitih biljnih vrsta. Pčela opraši do 100.000 cvjetova tokom jednog ljeta. Jedna kolonija broji do 80.000 pčela.
Globalna oprašivačka kriza
Oko 500 metara ispred pčelinjaka je pojas crnogorične šume i ono što će ove pčele početkom ljeta donijeti u svoje košnice većinom će biti s tih stabala. Međutim, posljednjih desetak godina ni ta šuma nije medonosna kao što je bila prije.
Desila se velika suša 2012. Uslijedile su godine kada je medobranje sa smrče značajno umanjeno.
Raspitivao se naš sagovornik kod ljudi od struke šta se dešava. Objasnili su mu da je oštećen sistem kojim biljka povlači vlagu u sebe i da ona nije u stanju upiti dovoljne količine vode bez obzira na učestalost padavina. „Dešava se da nam smrča dobrim dijelom strada, da se usred šume pojavljuju pojasevi od pola hektara ili hektar suhih stabala. U opasnosti je šuma, a samim time i naše pčele“.
Da bi se spojili rodovi u prirodi, tučak i prašnik, neko ih mora dohvatiti. A najčešće i u najvećoj mjeri ih dohvaćaju pčele i zato su one tako važan dio ovoga svijeta.
Posljednjih pedesetak godina u svijetu svjedočimo fenomenu koji su stručnjaci nazvali globalnom oprašivačkom krizom. Mnoge stručne studije ukazuju na to da broj pčela u svijetu drastično opada. Smanjenje broja pčela može dovesti do smanjenja, čak i gubitka, mnogih vrsta biljaka, kao i organizama koji izravno ili neizravno ovise o njima.
„Krivac je u nama. Mi ljudi smo… ima li išta da nismo zafrkali? Mi smo zafrkali vodu u izvoru. Dođeš na izvor, ona više nije za piće. Kad se te rupe naprave u ekosistemu, ide to dalje, k'o kula od karata – padne prva karta, onda ide druga, treća, dok se ne sroza, a tome smo krivi mi. Gdje god pogledamo: baci, baci, odbaci, uništi, zapali… I onda se pitamo zašto nam je kako je“.
Pčele ne samo da osiguravaju sigurnost u hrani, nego i obavljaju ekonomske aktivnosti vrijedne, prema nekim procjenama, preko petsto milijardi dolara.
Ljudi i savjest
Studije navode neke uzroke gubitka pčela: prekomjerno siječemo šume i smanjujemo zelene površine, koristimo pesticide koji uzrokuju trovanja, razvile su se bolesti na koje pčele nisu imune, klimatske promjene utječu na rad i navike pčela.
Pčelari često prozivaju uzgajivače malina za nesavjesno tretiranje biljaka hemijskim preparatima, što negativno utječe na rad pčela.
Almir kaže da u ovom okruženju maline nisu uspjele i da uzgajivača malina ovdje nema. Mada, prema njegovim riječima, oni i pčelari trebaju da žive zajedno, jer jedni drugima trebaju. „Pesticidi, herbicidi, toga ovdje nema. Znate kako, problem glavni dolazi kada nema komunikacije između malinara i pčelara. Ako malinar tretira biljku, onda u tom periodu pčelar mora da zatvori svoju košnicu da ne bi došlo do trovanja. U jednu ruku, svi mi živimo od tih nekih svojih biznisa. Pčelar od svog, a malinar od svog i svako nastoji da uzme što više. I to je uredu, ali komunikacija mora postojati“.
Sjeća se kako je to izgledalo kada je bio dijete.
„Kad bi šumarstvo tadašnje, u tom sistemu, prskalo šumu, dođu obavijesti, polijepe se po oglasnim tablama, dana tog i tog, taj i taj dio šume će se prskati, onda avioni to raznose… Ali pčelari? Spužvu u leto, tri dana, ventilaciju otvori. Bio je to centralizirani sistem i naredbom se išlo, ko neće da sluša, ima mjera. Sad je to malo puštano na savjest, ali bogami, savjest i ljudi nisu baš u dobrom odnosu“.
Domaćin lista svoje dnevnike. Pokazuje nam zanimljive podatke za prethodna proljeća. Nailazimo da su jutarnje temperature bivale i do minus sedam, a dnevne do plus dvadeset. Neke je godine na behar pao snijeg i zadržao se tri dana. Piše da su mu prije tri godine u pčelinjak ušla dva medvjeda. Razvalili su jednu košnicu i pojeli med.
„Medvjed je gospodin“, kaže dok čita dnevnik, „on razvali jednu košnicu, najede se i ode“.
Nešto se dešava
Nešto se dešava, zaključuje, događaju se promjene u prirodi. „E sad, kolike su i da li je ovo vrijeme bilo prije mene, ne znam. Godina na godinu, svaka je različita i svaka godina donosi nagle promjene“.
A to se najviše osjeti tokom proljeća i početkom ljeta. Taj period je za pčele najvažniji.
Pčela živi na vosku koji pravi, hrani se medom i polenom, odnosnom pergom, onim što ona prerađuje od polena. Energija je u medu, a u polenu su kiseline, vitamini i sve drugo što joj treba za razvoj. Bez meda i polena nema zdravog života pčela.
„Ona je izašla iz zime, zalihe koje je imala su pri kraju. Kad dođe proljeće, pčelar može nadomjestiti energiju, davat ćeš sirup, ali polen ne možeš nadomjestiti, ako ga nema u košnici, kraj je. U tom proljetnom razdoblju, ako priroda nije dala dovoljno, pčele će nestajati sve dok zajednica ne oslabi, ne ode u ambis“.
Almir pozdravlja pčele. Ruke je nakvasio sirćetom, a dok otvara sanduke i vadi okvire na kojima se pčele stiskaju, pokreti su mu mirni. Nema naglih poteza, svaki je odmjeren, kao da je ponovljen hiljadu puta.
Nijedno živo biće, ni čovjek pače, piše Maurice Maeterlinck 1901. godine, nije ostvario u svojoj sferi toliko toga, što su pčele ostvarile u svojoj. „I kad bi kakav um vanzemaljske kugle pitao što li je na Zemlji najsavršenije stvorila životna logika, tada bi mu trebalo predočiti to skromno medno sače“.
U Evropi je u posljednjih 30 godina broj pčela umanjen za tri četvrtine. Kod nas, skrivene u deblu stabla ili u pećini, sve se rjeđe mogu naći zajednice pčela koje će ta klimatska tumbanja preživjeti same. Mislimo li čemu taj trend vodi i planiramo li nešto učiniti?
(Priča iz autorskog serijala „Zelene milje: Reportaže i video priče o stanju i perspektivama ekološke svijesti u BiH“ nastala je uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
Al-Jazeera Balkans, maj 2022.