Dom zdravlja u Travniku je smješten u Vezirskoj ulici. Zgrada nije namjenski napravljena za potrebe jedne zdravstvene ustanove. Liči na školu ili neki gradski administrativni centar. Ispred su postavljeni dezinfekcijski tunel i trijažni šator. Šator je montiran s prvim hladnim danima kako bi pacijenti imali zaklon od kiše i snijega dok čekaju da ih ljekar primi. Sa druge strane se nalazi trijažni kontejner.
U Travniku su, kao i u većini opština u Bosni i Hercegovini, zdravstveni radnici i menadžment zdravstvenih ustanova reorganizirali rad početkom pandemije Covid 19. Formirani su timovi za kućne posjete, pratile su se smjernice Svjetske zdravstvene organizacije, recepti i terapije su se počeli izdavati na tri mjeseca, pojedine prostorije pretvorene su u Covid sobe… Prvi pacijenti su se pojavili na proljeće. Bio je to porodični klaster u selu Šišava na Vlašiću.
Optimizam prije svega
Kroz glavna vrata u uski hodnik nas uvodi doktorica Alisa Islamović-Hrnjić, šefica Pedijatrijskog odjeljenja. Pokazuje najprije malenu sobu u kojoj, od kada je pandemije, pregledaju najmlađe pacijente. Tako sprečavaju širenje virusa ukoliko djeca ili njihovi roditelji imaju simptome.
„Od starta smo optimisti. Taj stav smo zauzeli prema virusu, prema pacijentima, prema kolegama… Dostupni smo sve vrijeme; objavili smo naše privatne brojeve telefona i nikad nismo vratili nijednog pacijenta. U svaka doba nas mogu nazvati i zatražiti savjet.“
Doktorica nas upoznaje sa svojim kolegicama Tanjom, Josipom, Fatom, Hatiđom, Irenom i Amrom. I one su bile u timovima koji su brinuli o zaraženim pacijentima. Pojedine su i same preboljele zarazu s izrazitim ili blažim simptomima. Pokazuju šarene dječije kabanice koje su koristili u nedostatku zaštitne opreme. Kabanice su zgodne upravo zato što ih je lako dezinficirati i osušiti. U nedostatku drugih, neki od bolničkih ležaja s odjeljenja su odneseni u trijažni kontejner.
Stanje krize je učinilo da budemo bliži međusobno i da budemo susretljiviji prema pacijentima.
„Kad je pandemija nastupila, kolege s hroničnim oboljenjima ili oni koji su pred penziju su se povukli da vode druge poslove. Bilo nam je važno da ih zaštitimo od direktnog kontakta s pacijentima. Svi smo se suočili s jednim velikim izazovom; nismo poznavali prirodu virusa, a informacija je bilo jako malo. Slijedili smo preporuke koliko smo mogli.“
Prolazimo pored prostorije u kojoj se sastaju patronažne sestre. One nisu radile prvi mjesec lockdown-a da bi kasnije nastavile s prvim primarnim posjetama. I savjetovalište za roditelje je u početku pandemije bilo zatvoreno.
„Stanje krize je učinilo da budemo bliži međusobno i da budemo susretljiviji prema pacijentima. Kad se virus naglo počeo širiti – telefon je zvonio non-stop. Građani su bili u strahu; stariji su slušali upute i pridržavali se mjera. Mladi su često ignorisali ono što im se preporučuje. Nekada su to radili svjesno, tražeći način da se zaraze ne bi li, kako su to opravdavali, postali imuni.“
U nekim gradovima u Bosni i Hercegovini je tokom prvih mjeseci pandemije zakazao sektor primarne zdravstvene zaštite. Pacijente su, bez obzira na težinu oboljenja i simptome, slali u bolnice i klinike. Onda su se tamo punili kapaciteti i uposlenici više nisu bili kadri odgovoriti svim zahtjevima i upitima. U tom metežu su često posljedice snosili zaraženi pacijenti s hroničnim oboljenjima i zdravstveni radnici. Za prve se teško nalazio bolnički krevet, dok su drugi bili primorani raditi prekovremeno i bez odmora.
„Kod nas takva praksa nije zaživjela. U bolnicu smo slali tek one pacijente koje nismo mogli liječiti u našoj ustanovi. Bilo nam je jasno da, ukoliko opteretimo bolnicu, možemo imati još veće posljedice. Često smo video-pozivima obavljali konsultacije s kolegama iz bolnice. Pokazali bismo im simptome ili kliničku sliku pacijenta, a onda zajedno definirali naredne korake u liječenju. Nismo mogli ni smjeli zanemariti druge bolesti.“
Roditeljske brige
Imunizacija djece je početkom pandemije obustavljena. Kasnije se, krajem proljeća, krenulo s kampanjskom vakcinacijom u Domu zdravlja i u područnim ambulantama. Kod roditelja je sve vrijeme bio prisutan strah. Uglavnom je to strah da se ne zaraze oni ili njihova djeca. Doktori su razgovarali s njima podvlačeći kako su upravo u zdravstvenim ustanovama najmanje šanse da pokupe virus.
„Roditelji su nas zvali kad im djeca imaju povišenu temperaturu. Davali smo im savjete šta da rade; da djecu hidriraju, da ih drže pod budnim okom, da im daju lijekove i redovito mjere temperaturu. Javljali su se i oni koji su primijetili da im novorođena djeca ne napreduju, pa smo onda davali upute oko hranjenja, dojenja, režima ishrane majki… Znamo da se pacijenti ne mogu liječiti na taj način, ali nam je bilo važno da smirimo roditelje.“
Djeca su sigurno osjetila ovu energiju i tek će istraživanja pokazati kako će to uticati na njihovu svijest. Nije uredu da trogodišnje-četverogodišnje dijete traži masku, sredstva za dezinfekciju… Zašto to njima treba? Ona moraju odrastati bezbrižno.
U Travniku se osjeća trend smanjenja broja zaraženih. Vrijeme koje je iza nas ostavlja posljedice, a prognoze su da će se one javljati i kasnije. Mnogi su radili od kuće, dok su vrtići i škole bili zatvoreni. Roditelji su stalno pitali šta da rade s djecom.
„Djeca su zatvorena, rijetko imaju priliku da se druže i dijele emocije. Postaju nervozna. Tada roditelji, umorni od posla, odgovaraju zabavljajući ih tabletima, mobitelima, televizijskim sadržajima… Savjetujem im da se bave njima što više mogu i da im što rjeđe i što kasnije u život uvedu ekrane. Da izdrže. Neka saznanja vode prema tome da upravo pretjerana upotreba tehnologije izaziva probleme u govoru i pažnji kod djece.“
Doktorica Hrnjić-Islamović jedva čeka da u njenu ustanovu dođe vakcina protiv novog virusa. Primit će je i savjetuje drugima da je prime. Pritom tvrdi da bi za sve, a posebno za djecu, bilo bolje ukoliko bi škole otvorile svoja vrata. Veli da su djeca predugo zatvorena i da to za njih nije dobro.
„Djeca su sigurno osjetila ovu energiju i tek će istraživanja pokazati kako će to uticati na njihovu svijest. Nije uredu da trogodišnje-četverogodišnje dijete traži masku, sredstva za dezinfekciju… Zašto to njima treba? Ona moraju odrastati bezbrižno.“
Preko puta Doma zdravlja, na drugoj obali rijeke, ugledao sam srednjoškolski centar u čiju zgradu djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti još ulaze na posebna vrata. Da li je ovo društvo u stanju da se nosi s ozbiljnim posljedicama globalnih zdravstvenih kriza, koje se uveliko najavljuju, kada nije u stanju da zaustavi segregaciju u svojim obrazovnim ustanovama? Hoće li i dalje pozitivni pomaci u školstvu ili zdravstvu zavisiti o izvanrednih napora pojedinaca? Šta svako do nas pojedinačno može učiniti da zdravstvena, obrazovna, sigurnosna i svaka druga situacija u ovoj zemlji bude bolja?
(Priča iz autorskog serijala Covid 19: Iskustva zdravstvenih radnika, nastala uz podršku Fonda otvoreno društvo BiH.)
Al-Jazeera Balkans, 2021. / Fotografije: Almir Kljuno