Bio je četvrti dan od kada je uredbama izdanim s ciljem sprečavanja širenja virusa Covid-19 otpočela online nastava u Kantonu Sarajevu. Jutro je sunčano, behar se prosuo po krošnjama, vrapci sve glasnije nagovještavaju proljeće, a na ulicama je neobično malo ljudi. Automobila još i ima, ali ne onoliko koliko ih je inače, pa sam s jednog kraja grada na drugi stigao brže nego što sam planirao. U svom kraju me u porodičnom stanu dočekala učiteljica Eldina. Kaže da online nastava počinje tačno u devet i spremna je da učenicima podijeli zadatke. Vodi četvrti razred, u njemu je dvadeset đaka i preuzela ih je tek u septembru. U stanu je i njen sin Harun, koji je prvi razred, a suprug dolazi iz prodavnice noseći dodatne namirnice u slučaju da vanredno stanje potraje.
Nastava bez zvona
Eldini na mobitel stiže poruka od Harunove učiteljice. I njemu nastava počinje tačno u devet.
Radni dan kreće otvaranjem e-dnevnika, u koji se upisuje plan rada po predmetima, a zatim pokretanjem programa za online nastavu. Platforma koju učiteljica koristi ovom prilikom je Office365. Edmondo i Google Class Room također su joj na raspolaganju, kao i njenim kolegama, roditeljima i đacima. Učiteljica mi opet pokazuje mobitel na koji stižu zadaci za njeno dijete. Bilo bi bolje “kada bi imala dva laptopa, tako bi mogla brže odgovarati učenicima iz razreda i davati upute svome djetetu” ili “kada bi se nekako osmislio metod u kojem neće svi sve raditi u isto vrijeme”. Pita se kako li je njenim kolegicama koje imaju troje djece, čija su djeca u predmetnoj nastavi, plus obaveze prema porodici, roditeljima, sebi…
Jutros su je dočekale četiri poruke – neki učenici su prijavili svoje prisustvo, a neki šalju opravdanje zašto danas nisu na nastavi – na koje odgovara dajući znak da, iako nije bilo školskog zvona, nastava počinje i trajat će do 13 sati. To je prvi dio, a drugi, kad se očekuje i prisustvo roditelja, počet će u 18. U prvom dijelu dana djeci dijeli zadatke prema planu za danas – Društvo, kultura, religija, Moja okolina, dva časa Likovne kulture i Bosanski jezik – a onda im putem chata odgovara na pitanja, daje upute kako da urade neki zadatak i provjerava rješenja koja joj pristižu na e-mail. Odlučila je da ne traži povratnu informaciju od svakog djeteta svaki dan, nego od njih troje-četvero, naizmjenično, jer, priznaje, ništa ne bi stigla ukoliko bi svako dijete slalo svoja rješenja svakodnevno za svaki predmet, osim napisati – hvala.
Zaključujem da polazi od toga da je bolje posvetiti se jednom učeniku kvalitetno nego svima njima površno, a u tom procesu će sva djeca dobiti detaljan odgovor na svoj rad. Inače, u normalnim okolnostima, nastoji da đake nauči ono što je bitno, fokusirajući se na ishode učenja – funkcionalna znanja i vještine s kojima djeca trebaju izaći iz škole – ali danas, razumijevajući vanredne okolnosti i mjere, na tom planu postiže koliko može. Još nema ocjenjivanja, takve su instrukcije iz Ministarstva, jer bi ocjenjivanje u ovoj situaciji bilo svima dodatni pritisak.
Novina za sve
Najprije im postavim zadatke za svaki predmet, priča učiteljica, a onda, kad ih oni preuzmu, slijedi kratko zatišje. To je znak da rade. Dok oni rade, ona na mobitelu pregleda poruke koje su stigle za njenog sina. Kasnije će s njim uraditi njegovu zadaću. Dešava se da učenici ne mogu da nađu materijale, pa im onda ona iste šalje na mail ili na mail njihovih roditelja. Djeca pišu šta im naumpadne, svašta pitaju, pa ih je nekad teško upratiti, a ni oni nekada učiteljicu ne uprate, no, “bitno je da su tu, da su u obrazovnom procesu i da misle na školu”.
Neka djeca i nemaju kompjutere, pa su pojedine škole već pokrenule inicijativu da roditelji doniraju ili posude laptope i tablete koje ne koriste. Učiteljica nekoj djeci fajlove šalje na mobitele njihovih roditelja putem Vibera. Snalazimo se na razne načine, šta ćemo, nije ovo nešto što kod nas postoji godinama, govori učiteljica dok chat miruje, ali pomažemo jedni drugima i popravljamo se.
Opet stižu poruke. Jedna učenica piše da je uradila zadaću iz Moje okoline. Uskoro počinju stizati i odgovori iz Bosanskog jezika – obaveza je bila da djeca opišu svoje iskustvo online nastave, šta im se dopada i šta su nedostaci – koje će učiteljica ocjenjivati kad za to dođe vrijeme. U prvom odgovoru koji je stigao nalazimo da učeniku nedostaju učiteljica i drugovi, da je online nastava zanimljiva, ali da je puno bolje kada učiteljica objasni gradivo. Drugom učeniku je tata rekao da što je moguće više zadataka uradi sam, jer će tako postati samostalniji, dok treća učenica piše da joj smeta što materijale ne može da otvori iz prvog, nego tek iz trećeg ili četvrtog pokušaja, pa pita da li je to normalno. I tako, djeca pišu mailove i istodobno odgovaraju na obavezu iz nastavnog plana i programa, a učiteljica skuplja korisne informacije koje će proslijediti tehničkoj službi. Bitno je “da se stalno unapređuju programi koje koristimo, jer tako se olakšava i djeci i nama”.
Slanje i primanje poruka je sve sporije. Korisno je upload uraditi odmah ujutro, dok mreža nije opterećena, jer “zamislimo koliko djece na svijetu danas koristi ove platforme”. Vrlo je važno “odvojiti bitno od nebitnoga, ne zatrpavati učenike i roditelje, jer i oni su pod pritiskom i prilagoditi sadržaje datoj situaciji”. Nastoji da svi zadaci koje šalje budu interaktivnog karaktera. Tako, naprimjer, zadatak iz likovnog od učenika traži da razmisle o slici koja je pred njima, da pišu o tome, da nađu neke informacije o slikaru, itd. Čak su i izdavačke kuće pripremile videosadržaje za djecu, na jednom videu se objašnjava anatomija čovjeka.
Zar je trebalo vanredno stanje da ove sadržaje počnemo preporučivati djeci?
Učiteljica mora preuzimati nastavne materijale s interneta, ali čini to uz strogu selekciju, jer je nemoguće da ona sama svaki dan kreira neku prezentaciju. Nakon što prođe online nastavni dan, treba sjesti i pripremiti sadržaje za sutra, a oni moraju biti relevantni, ne može se slati bilo što. Potrebno je dati jasne i kratke instrukcije, jer djeca nisu u učionici pa da postavljaju potpitanja. Dodaje da je danas puno grupa na društvenim mrežama i sadržaja koji se tim putem plasiraju prosvjetnim radnicima, ali “treba biti pažljiv s njima, jer neki nisu u skladu s nastavnim planovima i programa, a neki su nenaučni”.
Harun je sjeo za svoj radni sto da ispuni današnje obaveze, pa će onda učiteljica, koja je sada u ulozi roditelja, uslikati njegov rad i poslati ga njegovoj učiteljici, što i roditelji djece iz njenog razreda rade poslijepodne.
“Desetine je nedostataka, ali uhodavamo se s nadom da ovo neće potrajati” i da će svi, s obzirom na konfuziju, “imati strpljenja koliko je potrebno”. Po-ko-zna-koji-put stižu poruke na laptop, pa na mobitel. Učenici, roditelji i kolege pitaju i čekaju odgovor. Kod nekoga je slaba konekcija, neki javljaju kako će oni drugima prenijeti poruke, a jedno dijete piše da ne stiže ništa uraditi, jer ga drugo, mlađe, ometa… Stižu poruke u još jednu grupu; kolegica pita kako će se snaći u toj-i-toj situaciji, druga joj predlaže rješenje.
Jutro polako odmiče, a svako proteklo je lekcija za naredno, i tako iz dana u dan.
Učiteljica Eldina je ujedno i pedagogica, radi već preko dvadeset godina u školi, dobitnica je priznanja za inovativnost u svom radu, certificirana je edukatorica, a njene dobre prakse su podržavane od različitih fondacija koje brinu o unapređenju kvalitete obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Danas vidim koliko nedostaje djeci u razredu i koliko joj je teško da se snađe u okeanu poruka koje će stizati cijeli dan.
Odmičući prema svom kraju grada, mislim o tome kako li se drugi snalaze u ovoj virtuelnoj školi čiji su hodnici labirinti, zadaci rebusi, katedre radni i trpezarijski stolovi, a table desetine otvorenih tabova u jednom prozoru.
(Tekst iz serijala Dokumentiraj obrazovanje nastao uz podršku Programa za osnaživanje nezavisnih medija IMEP)
Oslobođenje, 2020. / Fotografije: Osman Zukić