“Što god da mi naumpadne, a da može pomoći da djeca lakše steknu neko znanje i osposobe se nekom vještinom, napravit ću. Neki to zovi inovativnim pristupom u nastavi, a meni je samo način da ne umremo od dosade, i djeca i ja”, započinje razgovor pjesnik i prozaista Ernad Osmić, nastavnik Bosanskog jezika i književnosti u Četvrtoj osnovnoj školi u Brčkom.
Nastavnik Osmić je rođen u Brčkom i omiljen je kod svojih učenika upravo zbog načina na koji predaje. Iz rodnog grada je prvih dana rata kao dvogodišnje dijete prokrijumčaren preko Save u Hrvatsku, a onda u Sloveniju. Tamo su ga dočekali roditelji, radnici-gastarbajteri, i odveli u Hamburg, gdje je završio četiri razreda škole.
Google Classroom
Razgovor prekida njegova dvogodišnja kćerka, koja se igra s dvomjesečnim samojedom, i želi da gleda Blipija na YouTubeu. “Digitalna higijena”, reče nastavnik ironično pozdravljajući Blipija. ”Mislio sam da će moje dijete biti izuzeto iz svijeta mobitela, interneta, YouTubea, ali brzo sam odustao”.
Njegov konačni cilj je da izvede generacije funkcionalno pismenih učenika koji će jednog dana donositi bitne odluke u zemlji u kojoj je odlučio živjeti
“Vidiš”, nastavlja, čitanka koju moram upotrebljavati je meni neupotrebljiva. “Upotrebljiva mi je samo u onoj mjeri u kojoj mi trebaju odlomci iz proze i poezije. Na papiru se držim udžbenika, a radim onako kako mislim da treba. Kad bi me neko i pozvao na neku disciplinsku komisiju zbog toga što ne slijedim slijepo udžbenik nego izmišljam metode… Pitam se, ko bi ispao veća budala ako objasnim koji su moji konačni ciljevi i kako do njih dolazim?!”
Njegov konačni cilj je da izvede generacije funkcionalno pismenih učenika koji će jednog dana donositi bitne odluke u zemlji u kojoj je odlučio živjeti. Priznaje da je sebičan, jer će se te odluke ticati i njegove kćerke.
Kad se početkom novog milenija vratio iz Njemačke, Brčko je tek postalo distrikt, a njemu nisu bile jasne kategorije srpstva, bošnjaštva, hrvatstva. Jezik kojim se govorilo zvao je našim, dok mu je najveća muka bilo naučiti prepoznavati etničku pripadnost prema imenima. Sjeća se; išli su u tri škole pod jednim krovom, bilo ga je strah vraćati se ulicom jer su ga plašili kako će ga ovi ili oni pretući, dolazio je majci iz škole s pitanjem da li će u Brčkom ikada biti kao u Njemačkoj i tražio načine da objasni svijet u kojem se najednom našao.Kroz razgovor oživljavamo slike u kojoj se prelamaju naši doživljaju tranzicijske Bosne.
Završivši gimnaziju u Brčkom, nastavnik Osmić odlazi u Tuzlu, gdje će diplomirati studije Bosanskog jezika i književnost. U međuvremenu se oženio i nakon četiri godine provedene na birou, spremio je kofere i otišao u Njemačku. Tamo se smjestio i zaposlio u vrtiću kao odgajatelj, a kad se nakratko vratio kako bi skončao procedure oko dobivanja vize, ponovo se prijavio na konkurs za posao. Prethodno je progutao mnogo gorkih pilula, prijavljivao se i bivao odbijen, pa je na kraju na YouTubeu pokrenuo kanal “Kratki sadržaj”, namijenjen popularizaciji nastave književnosti i jezika. Kad već ne predaje u školi, nije želio da njegovo petogodišnje školovanje bude uzalud.
I dok ga je čekao put za Njemačku, jave mu da je primljen na posao, ovaj put na neodređeno. “Sretan sam odlukom da ostanem. U početku sam mislio da moj poziv znači da učim djecu da budu buntovni, da mijenjaju svijet… Uvijek mislim o tome kako će djeca s kojom radim jednog dana – kad budu donosila odluke, zakone, budu glasala – krojiti svijet u kojem živimo. Zato su važni nastavnici.”
Tokom četiri godine rada nastavnik Osmić je dvije godine zaredom bio među pet inovativnih nastavnika u BiH. Njegovi nastavni materijali se koriste u mnogim školama, a o problemima u obrazovanju govori otvoreno i stručno. Dio je zajednice profesionalaca koji zagovaraju korjenitu reformu školstva koja bi bila zasnivana na ishodima učenja i funkcionalnoj pismenosti.
Dok šetamo obalom rijeke Save, a mimo nas prolaze ljudi s maskama i rukavicama, i idemo prema staroj austrougarskoj zgradi u kojoj je smještena njegova škola, saznajem da Brčaci imaju dva najsretnija dana u životu. Kad kupe brodicu i kad je prodaju. Glavni ulaz u školu je zatvoren, pa prolazimo Ulicom Ive Andrića i ulazimo na stražnja vrata. Na školsku adresu je prije dvije godine stiglo pismo iz Austrije. U njemu je obavještenje da je zgradi istekla stogodišnja garancija. Nalazimo da je u istom objektu otvorena prva Trgovačka akademija u Brčkom i jedna među prvima u BiH (1923) i da je zgrada pod zaštitom Opštine (od 1979). U školi su domar i dežurni nastavnik, a na oglasnoj tabli stoje tek informacije o dopunskoj nastavi i zaštiti od virusa. Učionica u kojoj predaje nastavnik Osmić onim đacima koji su izabrali Bosanski jezik je puna alata, šarafa, kartonskih kutija. U ime škole je izganjao donaciju, pa će narednih dana završiti postavljanje projektora i platna. Tu su i dva nova zvučnika i pojačalo koje je našao na tavanu škole, zaboravljene i neiskorištene.
U distriktu Brčko đaci biraju hoće li pohađati Bosanski, Hrvatski ili Srpski jezik i književnost, a za svaku od tih varijanti je zadužen po jedan nastavnik. Tako je i s vjeronaukom, dok historiju predaje isti nastavnik slijedeći upute o zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa. Ovdje su uglavnom zadovoljni time kako se odvijaju online časovi. Nastavnici koriste Google Classroom i druge korisne kanale.
U Odjeljenju za obrazovanje Brčko distrikta su prvi put nakon dugo vremena shvatili da imaju status nezavisnog organa i odlučili su stvari složiti na svoj način i ispade dobro. Inače se ugledaju na FBiH i RS.
“Sve se vrlo brzo uspostavilo. Od učenika sam i čak i očekivao da ozbiljno shvate obaveze, ali su me nastavnici iznenadili. Jako smo dobro odgovorili zadatku. Nastavnici su ušli u fol, što ne znači da i dalje nema onih koji slikaju udžbenike i pošalju slike misleći da je to online nastava. Prve sedmice je sve išlo dobro, šaljemo djeci zadatke prateći NPP. Ali već druge sedmice su nas roditelji nazvali i rekli da je dosta, jer svi nastavnici im za svoj predmet šalju zadatke i onda je to previše materijala za njih. Sačinili smo plan koji će im olakšati; svaki dan u sedmici po jedan predmet.”
Na spratu kuće u kojoj živi nastavnik Osmić je jednu prostoriju pretvorio u improvizirani studio. Nakon što snimi predavanja o, naprimjer, zavisnosloženim rečenicama ili epitetima, edituje video i podigne ga na svoj YouTube kanal i pošalje djeci. Isti sadržaj mogu pratiti i djeca iz drugih škola, kao i kolege nastavnici. Neki su, kaže, njegove materijale učinili još boljim i upotrebljivijim, na što je posebno ponosan. “Sve ovo radim zato što sam uvjeren da ne može preko noći biti bolje. Danas mislimo da jednim Facebook statusom mijenjamo svijet. Ne mijenjamo, mijenjamo ga samo ukoliko radimo kvalitetno i ukoliko pojedinačno činimo prave stvari.”
Na radnom stolu je knjiga Saše Stanišića. “Bitna mi je ta knjiga, obojica smo imala slično iskustvo u Njemačkoj, iako je on mnogo stariji od mene, i sad je čitam u sklopu doktorskog studija i nadam se da će sve to biti u službi mog posla, a naročito sad kad nam je PISA istraživanje pokazalo kako nam je obrazovanje kritično loše.”
Niko te ne sprečava da počneš promjene uvoditi na mala vrata u svojoj školi.
Sjeća se da su u Njemačkoj, nakon što je ta zemlja na PISA testiranju pokazala loše rezultate, cijelu narednu godinu svi o tome pričali, rezultati su se prikazivali na televiziji, u novinama, prekidali su crtane filmove i druge emisije… “A kod nas? Tek nekoliko dana priče i dođoše na red neke druge teme.”Sjeća se kako mu je, nakon predstavljanja zbirke poezije “Bosanski robot” u Brčkom, što je bilo objavljeno u lokalnim medijima, jedan učenik u razredu dobacio: “Naš nastavnik pravi robote”.
Sve je do nas
Najrelevantnije međunarodno istraživanje o stanju obrazovanja u nekoj zemlji je pokazalo da je svaki drugi učenik u bh. školama funkcionalno nepismen. Da bi se to stanje promijenilo, mora se promijeniti odnos prema obrazovanju, od najnižeg do najvišeg nivoa. Kako taj proces može izgledati kad si nastavnik?
“Ne treba čekati čudo, kurikulum, reformu… U svakom predmetu ima prostora da se zadatak postavi tako da se dođe do nekih funkcionalnih znanja, bez obzira na to što mnogi nastavnici žele slijepo slijediti NPP. Sve je do nas. Nastavnicima stalno govorim da prepisuju od drugih. Pa i sam sam veliki plagijator. Meni je internet neiscrpna riznica. Uporno tražim nove metode, sadržaje, primjere… Pomalo mi je dosadilo okrivljavanje sistema. Moramo krenuti od sebe. Šta možemo mi uraditi na sebi kako bismo napravili pozitivnu promjenu? Niko te ne sprečava da počneš promjene uvoditi na mala vrata u svojoj školi. Trebamo se zapitati koliko nas uzme taj famozni sistem razvijenih država i pročita njihove kurikulume, pa da vidimo šta već sad možemo uvesti.”
Nastavnik Osmić djeci književnost približava kroz videoigrice koje su kreirane kroz određeni narativ. Veli da mu je bitno da djeca njegov predmet dožive kao kazivanje o pojavama i ljudima. Njemu ništa ne znači ako djeca čitaju radi ocjene, ali ga raduje ukoliko shvate da književnost mogu doživjeti svuda oko sebe pričajući i slušajući priče.
“Nedavno sam čitao Allana Wattsa i njegova objašnjenja uvjerenja u odnosu na vjerovanje. Šta su moja uvjerenja, a šta je moja istinska vjera? Istinsko, ono što se nikako ne može poljuljati je moje uvjerenje da, koliko god mali tvoj utjecaj bio u društvu – mora se vratiti nekako. Sutra ćeš doći na posao, ubit će te u pojam komentari kolega kako si glup što se trošiš i radiš, snimaš neki video, razgovor, smišljaš koncepte, daješ djeci da uče kroz igru itd. Drži me ideja da će se sve to jednom vratiti. To je moje uvjerenje.”
Razgovor završavamo prisjetivši se drame A. P. Čehova “Tri sestre” i metafore o tome kako svako od nas može upaliti po jedno svjetlo u mraku svog mikrokozmosa i kako će sva ta svjetla osvijetliti svijet u kojem živimo. Da li ćemo to učiniti, zavisi isključivo od nas.
(Tekst iz serijala Dokumentiraj obrazovanje nastao uz podršku Programa za osnaživanje nezavisnih medija IMEP)
Oslobođenje, 2020. / Fotografije: Almir Kljuno